Turopoljci koji su radni vijek odradili u Njemačkoj i svoje umirovljeničke dane odlučili provesti na radnoj grudi, već dvije godine redovito se okupljaju na Plesu. Ondje se druže, razgovaraju o prošlosti i budućnosti, ali i odmjere snage u kuglanju.
Svaka dva tjedna Juraj i njegova supruga Ana dolaze na Pleso kuglati. Ondje im se pridruže i njihovi prijatelji, također povratnici iz Njemačke koji su u inozemstvu proveli nekoliko desetljeća. Lijepo je, kažu, vratiti se kući.
– Pričamo o svemu i svačemu, a najviše za stolom uz pijaču poslije kuglanja. Onda razgovaramo o svemu i svačemu, familijarni problemi, društveni, kaj se događa u našoj okolici. Državne probleme hitimo iza sebe, to nam ne treba – rekao nam je kroz smijeh Juraj Galeković iz Mraclina.
Supružnici Galeković u Njemačkoj su radili punih 50 godina. Ondje su profesionalno kuglali za hrvatsku ligu, proputovali su cijelu državu, a iz Njemačke su donijeli i kugle.
– Tamo smo se u Njemačkoj isto puno sportom bavili i onda smo muž i ja osnovali kuglanje i sve više je ljudi došlo. Pitali su nas kako ćete u Hrvatskoj, a ovdje je predivno. Tu ljudi više slave i druže se, više nego tamo, lijepo je ovdje živjeti. Nama u Njemačkoj s našim penzijama, kada platimo stan isto nije lako, no ovdje imamo svoju kuću i lakše nam je. U Njemačkoj penzionerima nije lak život – objasnila nam je Ana Galeković, a suprug Juraj se nadovezao. – Kad su nam unuke odrasle, onda nam je rekla kćerka Mama i tata, sad odite doma uživajte u onom što ste si napravili. Reko, Stara pakuj se i idemo. I tako je i bilo.
Dvadesetak umirovljenika redovito dolazi na Pleso kako bi prepričali dogodovštine od posljednjeg susreta. Osim povratnika iz Njemačke, u društvu ima i onih koji nisu radili u inozemstvu, a privuklo ih je zajedništvo, ali i ljubav prema kuglanju. Među njima je i Mara Dijanežević iz Rakitovca.
– Igrom slučaja sam se našla u ovom društvu. S udrugom umirovljenika sam išla na more. Upoznala sam se s njima, a oni su rekli da se druže i da idu na kuglanje. A ja sam prije 30 godina kuglala dok sam radila u ”Slobodi” u Velikoj Gorici pa da malo obnovim te mladenačke sposobnosti.
Dva sata treninga odradi i Kruno Ban koji kaže kako nije Turopolec, već rođeni Zagrepčan, ali je igrom sudbine došao u Ščitarjevo, a na kraju i u ovo društvo.
– Kolege koji kuglaju, poznajemo se iz Velike Gorice, pozvali su nas da im se priključimo i drago nam je i zahvalni smo. Tu je ekipa, prilično veliki broj penzionera koji volimo kuglanje, druženje, što je najvažnije, dok nas noge drže i ruke služe da možemo kuglati i rekreirati se za naše dobro.
Među kuglašima posebno mjesto ima i Hans koji se oženio u Bapču. Djeca i unučad su mu u Njemačkoj, ali svi odlično govore hrvatski. Hansu je ipak draži materinski jezik. No osim obitelji, Hansa s Hrvatskom veže i davno izgubljeno prijateljstvo. Nakon više od tri desetljeća, slučajno je susreo svoga kolegu Dragu s kojim je radio na Bliskom Istoku.
– U Iraku sam ja radio, on je isto ondje radio i tamo smo se na gradilištu upoznali i onda svak je krenuo svojim putem i tu smo se nakon 35 godina sreli, na jednoj zabavi, na jednom dočeku Nove godine i sad smo nerazdvojni – ispričao nam je Drago Šprem. 
Zajedništvo je ono što ovo društvo drži na okupu već dvije godine. Redoviti susreti urodili su prijateljstvima, a da je kuglanje za svakoga, dokazuje i Štef koji kuglu baca i s 86 ljeta na leđima.
-Ono što je najbitnije da zdravlje služi, da se znamo zabaviti. Kada gledam mlađe generacije, nemaju entuzijazam kao mi. Mi imamo razna druženja, muziku, ples, to je jedino što nam preostaje, svoje smo odradili i sada nam preostaje da svoje zadnje dane proživimo u veselju i radosti – rekao nam je na kraju Kruno Ban.
foto: Mario Žilec
