U magičnom okruženju kurilovečkog ranča, uz pokoju kap kiše, beskrajno zelenilo, obasjan mjesečinom i svjetlošću lampica kao na nekoj privatnoj vrtnoj zabavi završio je još jedan Exposure music festival. 
Tiho se ovaj festival ušuljao u jednu od ponajboljih glazbenih ponuda u našem gradu, iako, ne sumnjamo, mnoštvo Velikogoričana još uvijek ne zna da se svega nekoliko kilometara od njihovih kuća odvijala prava glazbena poslastica na kojoj bi im mnogi pozavidjeli. Svojom ponudom i organizacijom Exposure bez sumnje može stati uz bok, ne baš čestima kantautorskim festivalima ove vrste u svijetu i već šestu godinu za redom dokazuje da vrhunska glazba u Turopolju ima svoje poklonike, te da gorička scena, koliko god se posljednjih godina osipala i sakrila, ipak i dalje živi.
Malobrojnoj, ali vjernoj publici ove se godine predstavilo 16 kantautora. Svako veče njih osam zauzelo je svoje mjesto u magičnom glazbenom krugu te su naizmjence posjetiteljima, smještenim unutar kruga, iznosili svoja promišljanja, želje, nadanja, emocije, strahove i nade kroz stih i glazbu. Red je da ih i predstavimo. Ove godine su nas počastili Astor Lajka, James Walker, Speaking Silences, Krasimir Parvanov, Dave McKendry, Čudnoređe, Anne Marie, Anita Šunjić, Sabina Vostner, Mateja Šekelja, Lilly Drumeva, Graeme Mark, Doug Andrews, Dominik Kukić, Dan Zelisko i Coolio Jack. Kantautori su to od Španjolske, preko Irske, Bugarske, Njemačke, Austrije, Škotske, Srbije, BIH, Slovenije… U sklopu festivala održane su i radionice, predavanja za kantautore i posjetitelje kao i projekcije filmova, koncert banda Alive, stigao je i Stuart Neville, a svaku kantautorsku večer obilježio je i po jedan koncert. Prvi dan su to bili sjajni zagrebački bend Lika Kolorado, a dan kasnije zvukovno prepoznatljiva Nola.
Za dvodnevne dobre festivalske vibracije i ove je godine bio zadužen idejni začetnik i umjetnički direktor Festivala, gorički glazbenik Vedran Ivorek (uz potporu Goričkog kluba mladih te ostalih donatora, sponzora i ljudi dobre volje ) koji je započeo cijelu priču. “Ove godine smo sve digli na veću razinu; produkcijski, sponzorski, estetski, prate nas mediji izvana, javljaju se, žele nas popratiti i posjetiti”, govori Vedran, svjestan da je najmanji interes i dalje domaće publike. ” Najveći nam je problem kako zainteresirati Velikogoričane, Gorica je tvrd orah, ali ne damo se, sigurni smo da će se o ovom festivalu još čuti te da će Gorica dobiti festivalsku ponudu i vratiti scenu koju je imala 90-ih”, nastavlja Ivorek. Velika želja ostaje da sam Grad prepozna važnost i značenje festivala, te da mu pruži još veću podršku. Ne toliko financijsku, dodaje Ivorek, već da stane iza svog glazbenog proizvoda baš kao što u to učinili primjerice Motovun za Motovun film festival ili pak Orahovica koja ima svoj Ferragosto jam.
Mi ćemo samo dodati- bila bi zaista šteta da to ne učine jer kvaliteta ovog festivala je neupitna.
Bilo je to, vjerujemo, ovih dana jedno od rijetkih mjesta u zemlji gdje se umjesto utakmice slušala glazba, no rezultat nismo zaobišli, pa smo uz glazbu nazdravili i pobjedi Vatrenih nad Nigerijom. Svi oni koji su se, namjerno ili slučajno, zatekli na festivalskom ranču potvrdit će da ovo zaista jest čarobno mjesto dobrih vibracija, festival iza kojeg stoji veliki entuzijazam, volja, rad i ljubav zbog čega njegovo najbolje vrijeme, bez sumnje, tek dolazi.
Foto: Mario Žilec
