Neke festivale volimo jer na njih dolaze svjetski poznata glazbena imena, neke volimo jer imaju još i brdo popratnog zabavnog sadržaja, neke volimo jer su u drugim zemljama, neke volimo jer su u šumi, na moru ili uz rijeke, a mnoge od njih, jednostavno, jer je ljeto, a ljeto je- godišnji i vrijeme festivala. I tako smo stigli do Exposure Music Festivala (EMF). Ne dajte da vas ime zavara, nije riječ o festivalu na drugom kontinentu, već tu, naš domaći brend udaljen tek par kilometara, na kurilovečkom Ranchu.
Nude mu Mallorcu, no on bi ipak Goricu
Za nekog možda malen i nepoznat, za nas koji ga svake godine posjećujemo i pratimo itekako je već stasao teenager- sa svojim izazovima, uspješnim i manje uspješnim odlukama, možda kojom popratnom dramom (jer teenageri uvijek drame) ali svakako festival koji je Goricu na glazbenoj karti Europe učinio prepoznatljivom. Nije šala. Priča mi organizator Vedran Ivorek, za frendove Tafra, kako se za Exposure zna i na dalekoj Mallorci. Tražili su ga čak da im proda prava ili da ga tamo preseli. I dok spominje neke bijesne iznose koje su mu nudili tamošnji glazbenici, Vedran, koliko god počašćen, odmahuje glavom. Znam ja Tafru dugo. On bi htio da ovo ipak bude gorička priča i da probudi goričku scenu, pa nerado seli svoju “bebu” tamo u neku daleku Španjolsku. No, istina je i ta kako je za realizaciju ovakvog festivala potreban veliki pogon (a ne samo želja), što ljudi, što sredstava. Svaka čast i Pučkom učilištu koje je Tafru ove godine popratilo i financijski te uvrstilo festival i u program Goričkih večeri, no on će sam iz svog džepa ipak morati platiti razliku. “Nije bilo dovoljno, morat ću prodati auto da sve platim”, govori mi nerado dok ispijamo pivo pod lampicama na ranču i slušamo odličnog Zorana Predina kako s kolegom gitaristom Igorom Polakom prebire po gitari.
Odlično otvorenje uz Zorana Predina
Predin, nekadašnji formtmen novovalnog Lačnog Franza, bio je zvijezda prve večeri, a na dvodnevni je festival stiglo još 20-ak izvođača iz raznih dijelova Europe i svijeta. Kantautori su se, svaki na svojoj pozornici, poslaganoj u krug, izmjenjivali pod vedrim nebom, obasjani zvijezdama, gotovo punim mjesecom i svjetlima reflektora, uz popratni bend malih zujavih komaraca. Glazbena rapsodija bila je potpuna i ne treba sad na nju trošiti puno riječi, jer ako niste bili tamo ne znate što ste propustili.
Bilo bi šteta da se ovakav jedinstveni festival ugasi, pa da još k tome izgubimo ne samo odličnu glazbenu ponudu u gradu već i nove posjetitelje koji s njim dolaze. Ne treba posebno govoriti da je festival privukao i posjetitelje iz regije, druge sjajne glazbenike i glazbenice. Stigla je i moja prijateljica Iva s malim sinčićem i svekrvom. Prvi put. Inače s obitelji živi u Trputcima. “Pa ovo je odlično, otkad je ovaj festival? Velika Gorica mi je otkriće”, govori mi. Gotovo cijeli lipanj je u Gorici, pripremamo novu predstavu pa je primorana dolaziti na probe, a s time je otkrila i cijelu goričku kulturnu scenu., “Prvo Brass pa sad ovo, htjela sam i na Amiru Medunjanin ali karte su rasprodane”, požalila mi se kroz smijeh.
Za sve Ive ovog svijeta
Eto. Gorica ipak diše i ipak se pokreće. Sitno, ali bitno. Zbog svih Ivi ovog svijeta nekad zaista vrijedi ovo što radimo, zaključujem u sebi. Sigurna sam da idućih godina možemo očekivati još više. Naravno, ako ih bude, jer želje su jedno, a realnost nešto drugo. Kad te lupi hladnom krpom po glavi nekad ipak odlučiš dići ruke i otići negdje na neku daleku Mallorcu.
Premotaj tu stvar, Tafra. Glavu gore. Ja sam optimist.
Foto: Mario Žilec
Piše: Ana Katulić
