Velikogorički ceh nazivao se „Veliki ceh“ jer je objedinio sve obrte, dok su cehovi u drugim gradovima bili udruženja obrtnika iste struke.
Obrtniku koji nije bio član ceha nije bilo dopušteno baviti se obrtom. U prvom popisu cehovskih majstora iz 1847. godine stoji podatak da je u Velikoj Gorici djelovalo 35 obrtnika, među kojima su bili opančari, tkalci, kovači, stolari, krojači, postolari i kolari te po jedan bravar, bačvar, remenar, krznar i kožar.
Sastanci „Velikog ceha“ nazivali su se dokončeki i na njima su rješavani svi problemi vezani za obrte, kao i oslobađanje dečki – šegrta u djetiće-pomoćnike, a sve odluke su dokončali i zaključili pred otvorenom ladicom koja je bila simbol ceha. U ladici su bili čuvani svi važni dokumenti ceha i nad njom je novi član ceha davao prisegu. Ladica velikogoričkog ceha izrađena je 1847. godine i ima tajni pretinac obložen zelenom tkaninom u kojem se čuvala povelja ceha.
Literatura: Josip Popovčić, „Obrtništvo i industrija“, u: Povijest i kultura (katalog stalnog postava), Velika Gorica: Muzej Turopolja, 2007.
