U sklopu naše rubrike “Čitatelji preporučuju” danas donosimo recenziju čitateljice Marije Gudek za knjigu Sigurna kuća Marine Vujčić. Kako ističe autorica recenzije, tema ovog romana je nasilje u obitelji, goruća tema, jer femicidi posljednjih godina čine gotovo polovicu svih počinjenih ubojstava.
Osvrt čitateljice
Marina Vujčić na predstavljanju romana govori da ju je ova tema dugo uznemiravala. No bila je u premišljanjima da li pisati o tome sve dok na TV-u nije pogledala razgovor s Marom Tomašević, suprugom požeškog župana, koja je prijavila svog supruga za zlostavljanje. Na pitanje novinarke što bi poručila zlostavljanim ženama, ona je odgovorila: Neka trpe i šute! Znači da je sve ono što je uslijedilo nakon što je javno istupila bilo gore od samog zlostavljanja. Kako je to moguće?
Nakon toga je Marina Vujčić odlučila da mora napisati roman ove tematike. Istraživala je, slušala zlostavljane žene, razgovarala sa socijalnim radnicima, policijom, ženama u požeškoj kaznionici, odvjetnicom… kako bi što dublje ušla u ovu problematiku i pokušala pronaći odgovor na pitanje koje tako često olako postavljamo:
Zašto nije otišla nakon prvog šamara?
Roman Sigurna kuća potresan je, na momente težak, ali tako dobro napisan. Ne sjećam se kad me se zadnji put neko štivo toliko dojmilo.
Ovaj roman je fikcija, ali dokumentarna fikcija, jer sve što je tu opisano nekome se dogodilo. Ni glavni lik, Lada Lončar nije stvarna osoba, ali u njoj se mogu prepoznati mnoge žene.
Na samom početku doznajemo da je Lada Lončar ubila muža, oca svog djeteta. Djelovali su kao miran par, on ugledni sveučilišni profesor za kojega su svi imali samo riječi hvale, od susjeda do Ladine majke, i ona samozatajna nježna žena i majka.
Lada jedina zna što je proživljavala i jedino ona može i mora ispričati čitavu priču. Ali ne može je ispričati u prvom licu, jer je izgubila sebe, izgubila je svoje pravo ja. Da bi se ponovno pronašla, da bi razumjela, ona samoj sebi priča u drugom licu.
U početku je sve izgledalo kao bajka, njihov susret, njegovo obasipanje pažnjom i ljubavlju. Prvi ispadi bijesa bili su opravdavani brigom. On se silno zabrinuo jer je zakasnila s posla, pa je tako reagirao. Bila mu je najljepša bez šminke, pa za koga je onda potrebno da se šminka? Odvojio ju je od prijateljica i sestre. Eskaliralo je do toga da se nije smjela istuširati prije odlazaka na posao, a poludio je od bijesa pronašavši vlažne maramice u njenoj torbi.
Najprije je vjerovala da je to prava ljubav, pa i ti ispadi ljubomore da su znak njegove ljubavi. Kasnije ju je bilo sram. Ni vlastita majka joj nije vjerovala… Možda ipak pretjeruje… Kako je nasilje eskaliralo nastupio je strah. Čitav svoj život prilagodila je tome da ne izaziva njegov bijes. Prestala se šminkati i lijepo oblačiti, prekinula prijateljske veze, odrekla se karijere…. Kad ništa nije pomoglo, a i fizičko nasilje sve više uzimalo maha, odlučila je potražiti pomoć u Centru za socijalnu skrb, kako bi se s djetetom sklonila u Sigurnu kuću. Na žalost sva mjesta su bila popunjena i trebalo je čekati, ali bila je obaviještena policija, pa su im već to večer policajci došli na vrata.
Jedna od najpotresnijih scena je taj razgovor, kad s njom razgovaraju tako da doslovce vrijeđaju njenu inteligenciju, a razgovor s mužem, zlostavljačem, pretvori se u ugodno ćaskanje. Nakon odlaska policije što žena može očekivati kad ostane sama sa zlostavljačem? To je na žalost naša stvarnost. Na naslovnici knjige vidimo ogoljenu ženu na vjetrometini i pitamo se postoji li uopće i gdje je za nju ta sigurna kuća? Zato i sam naslov romana djeluje ironično.
Lada Lončar ubila je u samoobrani, ali se svejedno osjeća krivom jer je ubila čovjeka. Ona nije ubojica. Pred njom su godine koje će provesti u kaznionici. A onda?
U romanu se tematizira i pitanje ženske solidarnosti. Majka i sestra su je izdale, žene u kaznionici nisu podrška jedne drugima, već se često odnose neprijateljski, a i ružni komentari u medijima uglavnom su ženski, što je teško razumjeti.
Ovaj roman je vapaj svih žene koje ovo društvo nije zaštitilo. O nasilju nad ženama piše se i govori, ali koja je konkretna pomoć i zaštita?
Poruka ovog romana je: budimo svoje, samopouzdane i neovisne. Na samom početku veze prepoznajmo ljubav koja zarobljava, jer to nije ljubav.
Autorica: Marija Gudek
