Nastavljamo s našom kolumnom u suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica u kojoj vam donosimo osvrte čitatelja. Danas je na redu osvrt na knjigu Leona Zrilea pod nazivom “Užas kakvih sve ljudi ima”. Autor je upravo to djelo sinoć predstavio publici našeg grada. Osvrt i preporuku u nastavku je napisala Nataša Dujić.
“Duhovit, elokventan, izrazito britak i oštar, sarkastičan, no prije svega okupan humorom i pozitivnom energijom, Leon Zrile pisac je koji će prije svega zaintrigirati čitatelja da promisli je li je zaista moguće da se sve ovo nekome događa ili je to samo plod jedne jako bujne mašte. Ponajprije zato što se zaista radi o pričama iz života pisca, ali ispričanim tako da moraš malo promisliti. Ili ne, ostaje na svakome ponaosob.
Pa ja eto mislim… sve pomalo. Knjiga je to za koju vjerujem da je nastala pomalo slučajno, a pomalo kao znak volje da u svijet, ili barem unutar granica Lijepe naše, ode jedno štivo koje će čitatelja dobro i kvalitetno nasmijati (naravno, ako vole takvu vrstu humora) ili ga bar na trenutak odvojiti od svakodnevice.
Priče su to koje se događaju svakome od nas, dio svakodnevice su svakog prosječnog čovjeka koji mora svaki dan otići na posao, osigurati egzistenciju, voditi obiteljski život i održavati društveni život, ali doživljeno i ispričano na jedan drugačiji način, gledano očima jedne prije svega umjetničke duše, koji svaku situaciju koja mu se u životu dogodi doživi pomalo drugačije, okrene ju u svoju korist, za lakše nošenje sa životnim situacijama i zatim ju pusti u svijet da dalje živi svoj život.
Poruka je jednostavna, nije sve crno, a bome nije ni bijelo, siva boja s dozom šarenila ispunjava živote svih nas samo ju treba znati prepoznati, izvući iz nje ono najbolje i prije svega, interpretirati ju tako da unese radost, barem na kratko, u živote čitatelja.
Je li to bila Leonova namjera, altruistički uljepšati živote čitatelja ili jednostavno pustiti svoje priče da se šire dalje, ostaje na svakome od nas da sam donese odluku, ali koja god namjera bila, mislim da je uspio, mene je svakako nasmijao i preporučila bih svaki dan jednu priču, kao svojevrsnu „terapiju“, no za one kojima takva vrsta britkog i oštrog humora nije baš bliska, svakako neka preskoče, nije za one slabijeg želudca i krućih svjetonazora.”
