Novi tekst iz naše rubrike „Čitatelji preporučuju“ koju vam donosimo u suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica potpisuje Josipa Dević. Josipa je napisala osvrt na knjigu „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića, dobitnika Nobelove nagrade za književnost.
Sjećam se da smo negdje u nižim razredima osnovne škole bili na popularnoj ekskurziji u Travniku i razgledavajući rodnu kuću Ive Andrića samo razmišljali kako nam je dosadno i da ima puno pametnijih načina za utrošiti izlete. Dok nam je učiteljica entuzijastično objašnjavala pojedine predmete te pokazivala prstom, mi smo se hihotali kako samo znaju djeca te dobi.
Par godina kasnije Andrićev roman „Na Drini ćuprija“ mogao se svuda po kući naći otvoren, ovisno o tome tko ga je čitao (početak , trećini ili polovici), što je kod naše mame izazivalo bijes, pogotovo kada bi ga našla u kupaonici.
„Tko je opet ostavio roman u wc-u?“ – vikala bi s ispruženom knjigom u ruci nasred hodnika.
Pokušaj žalbe svome bratu, a našem ujaku, profesoru hrvatskog, pri jednoj njegovoj posjeti, na naše lokacije knjiga nije urodio plodom.
„Bitno da čitaju seko, pusti djecu na miru“ – odgovorio je i to je njene žalbe na konstantnu selidbu Ive konačno stopiralo.
Što reći za Ivu Andrića, a da nije već rečeno: poliglot, diplomata, pravoslavac ili katolik, Ivo ili Ivan, rođen Dolac ili Travnik?! Što god rekla i malo je i previše i ja sam nedovoljno kompetentna da bih o tome puno pisala pa ću samo reći što mislim. Kod onih najvećih se to uvijek piše, analizira, svojata, svađa o narodnosti i svemu pa da jednostavno navedem ono što je sam za sebe rekao:
„Za mene je najbolje kad ja pišem, a ne govorim i kad se o meni ne piše i ne govori“.
Ja ću pokušati dati svoj skromni doprinos preporukom, po mom osobnom mišljenju, najboljeg romana s ovih prostora i jedinog dobitnika Nobelove nagrade za književnost „Na Drini ćuprija“.
O romanu: Davno prije dok je tursko carstvo bilo u punom zamahu u Bosni, sultanovi su vojnici provodili danak u krvi skupljajući mušku djecu u dobi od deset do trinaest godina i odvodili ih u Tursku da bi ih tamo „poturčili“ i napravili od njih janjičare (turske vojnike).
Godine 1516. jedan dječak iz mjesta Sokolović odveden je od svoje majke i na mjestu gdje Drina rastavlja Višegrad na pola zadnji put je vidio svoju očajnu, suznu majku dok ga je skela prebacivala s jedne na drugu obalu.
Desetogodišnji dječak je u tom velikom strašnom „Stanbolu“ promijenio ime, vjeru, napredovao od silahdara, kapudan paše do carskog zeta i tada prozvan Mehmed-paša sokoli. Služio je tri sultana, no nikad, usprkos svim tim uspjesima, nije uspio zaboraviti onaj osjećaj nelagode koji mu se javio kada je zadnji put vidio majku gledajući je sa skele s pjenastom Drinom u dubini.
Iz jedne od tih nelagoda i boli koje su mu s vremena na vrijeme parale srce, rodio se osjećaj da ako uspije maknuti skelu i sagraditi most koji bi spojio te dvije obale Drine ta bol bila manja i ta crna pruga koja mu presijeca grudi bi nestala i tako je priča počela…
Most kao osnovna misao vodilja u svakom poglavlju, od onog prvog, kada počne sama gradnja pa do zadnjeg, kada eksplozijom 1914. godine nestaje jedan njegov dio, mijenja živote ljudi koji žive oko njega. Pisac u romanu opisuje suživot muslimanskog, kršćanskog i židovskog stanovništva kroz vlast koja se mijenja od turske, austrijske, srpskih ustanaka… Svako poglavlje donosi pojedine likove koji nose priču od velike poplave koja ističe, pop Mihaila, mula Ismet višegradski hodža te hadži Liačo jevrejski hambaša, preko „švapske“ vlasti i Alihodže, židovke Lotike i hotela…
Vrsni pripovjedač Ivo Andrić priča priču o ljudima koji se mijenjaju prelako i onima koji se ne daju promijeniti. Priča priču o poštenju, moralu i dobroti u ljudima neovisno o vjeri i pripadnosti, priča predivnu priču o kasabi, sjedenju na sofi na mosti i jednoj ležernoj višegradskoj opuštenosti s kojom se ljudi tamo rađaju.
Kao što most spaja dvije obale Drine, tako i pisac spaja nevidljive niti ljudskih sudbina kroz poglavlja, ne zaboravivši pri tome popratiti i život pod različitom vlašću, napredak tehnologije kroz stoljeća te promjene koje se događaju u obiteljima koje u kasabi žive.
„Ma koliko nastojao da misli ma šta drugo, ne uspeva. Tako se neprestano vraća uvek ista misao. A vreme mili smrtonosno polako. I čini mu se da ovaj most preko kojeg je hiljadama puta prešao, ali koji nikad nije dobro pogledao, leži sada celom težinom na plećima, kao neobjašnjiva i sudbonosna tajna….
Roman „Na Drini ćuprija“ je prije svega tu da nas nauči da svaka nevolja koja dođe, prođe i da su dobri ljudi dobri neovisno o vremenima u kojima žive i stoga se može čitati uvijek iznova što vam od srca preporučujem…
P.S. Prošle godine sam ponovno posjetila rodnu kuću Ive Andrića i s dubokim poštovanjem mu se ispričala za ono hihotanje s početka ove priče.
Autorica: Josipa Dević
