Kao novu rubriku u suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica donosimo osvrte čitatelja. vi to na knjigu “Povijest pornografije” Gorana Tribusona. U nastavku pročitajte njene dojmove.
GORAN TRIBUSON: POVIJEST PORNOGRAFIJE
Povijest pornografije Gorana Tribusona došla je u moje ruke početkom devedesetih godina, dakle nekoliko godina nakon izdavanja. Ovaj roman od nekih petstotinjak stranica našao se nekim čudom na policama kućne biblioteke i od tada mu se vrlo rado vraćam. Jedno je od onih djela koje uvijek ostaje čitljivo prije svega zahvaljujući lakoći piščeva pera koji i najsloženije društvene i međuljudske odnose umije opisati na jednostavan i zanimljiv način.
Vratimo se na tren Goranu Tribusonu kao autoru! Jedan je to od najpoznatijih književnika suvremene hrvatske književnosti. Rođen je u Bjelovaru 1948. godine, tamo se školovao, a zatim odlazi u Zagreb gdje studira komparativnu književnost i magistrira filmologiju. Svoj književni uzlet počinje sedamdesetih godina fantastičnom prozom, karijeru nastavlja nizom kriminalističkih romana te s više romana iz njegova (auto)biografskog ciklusa.
Ovom posljednjem ciklusu pripada i roman o kojem je riječ u ovom osvrtu. Kada netko na polici knjižnice vidi naslov, ima dvije mogućnosti: ili će ga naslov odbiti pa će, vođen krivim razmišljanjem, odustati od posudbe knjige, ili će ga naslov zaintrigirati i uvesti u živote Stanislava Ivančića, glavnog lika i pripovjedača i njegovih prijatelja: Mikija, Ljube, Čede Kralja zvanog Delon (po uzoru na poznatog francuskog glumca) i Jaromira, porijeklom Čeha, kojeg su u nedostatku prikladnijeg nadimka nazvali jedinom češkom riječju koju su poznavali, a to je Brambor.
U radnju romana Tribuson nas uvodi zanimljivim citatom: „Pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali sasvim dobar kao početak romana”, a na neki način završava citatom jednog od likova u romanu, dr. Grabara (oca jednog od glavnih likova, Mikija Grabara): „Dvadeset godina od mature! Što je bilo, bilo je!. Sad će doći umor, razočaranje i bolesti. Sjeti se što je rekao Slavko Grabar. To nije moja interna filozofija nego biološka zakonitost”.
Nakon početka, pisac nas maestralno, jednostavnim rječnikom, vraća unazad, u retrospektivu života i društva od 1948. godine pa do zajedničke dvadesete obljetnice mature. Rođenje i život svojih likova pisac stavlja u manju gradsku sredinu, godina rođenja glavnog lika i pripovjedača je 1948. kao i godina piščeva rođenja. Kroz koloplet osobnih i društvenih zbivanja pisac priča priču o obiteljskim, prijateljskim, ljubavnim, poslovnim uspjesima i razočaranjima. Pomalo humorno, pomalo pesimistički, pomalo sarkastično, pomalo od svega! Ipak, ovaj roman nije niti nostalgičan (barem ne u današnjem smislu te riječi), niti predstavlja kritiku režima i društva. Nije niti potpuno autobiografski, iako se mogu naći zajednički elemenenti života pisca i glavnog lika romana.
Pisac dosta pažnje posvećuje društvenoj klimi razdoblja koje opisuje pa se u romanu nalaze svi bitni elementi od 1948. prema osamdesetim godinama prošlog stoljeća: od Rezolucije Informbiroa, Rankovićeva pada, smrti Moše Pijade, do pojave gramofonskih ploča, Beatlesa, Radija Luksemburg, traperica, pušenja, kupovine prvih automobila, duge kose i odlazaka u šoping u Trst. To je priča o životu jedne generacije koja se kroz svoje osobne životne uspone i padove na kraju mora pomiriti sa sudbinom i nezaobilaznosti životnih ograničenja i razočaranja.
Pa ako ovo nije priča o pornografiji kako sugerira naslov, ako je to priča o životu i jednoj društvenoj klimi, zašto se onda roman zove tako kako se zove? To ću prepustiti onima koji imaju dovoljno volje i nešto hrabrosti, da uzmu knjigu s polica i urone u Tribusonov jednostavan, ali efektan način pisanja. Knjiga za svaku preporuku!
Autorica: Jelena Babić
