Čakavica je 2020. godine, bez puno pompe i potpuno nezapaženo, postala jezik priznat službenim putem od glavne međunarodne akademske organizacije koja se brine o klasifikaciji svih jezika čovječanstva i od međunarodne organizacije za standardizaciju, pa je tako dobila i svoj ISO jezični kod za identifikaciju čakavskog jezika u svim domenama: ckm
Povijesni događaj čakavskim ali ujedno i kajkavskim govornicima otvara put za mnogo veće lokalno i državno priznanje, koje je do sad izostalo jer se te govore pogrešno smatralo samo dijalektima.
Marin Tudor, diplomirani ekonomist i lingvist te član HYPIA – međunarodnog društva hiperpoliglota, pripremio je tekst s ciljem da pomogne govornicima kajkavskog i čakavskog da se bolje aktiviraju i brinu o našim lokalnim jezicima te da se isti spase od zaborava. Svoje lingvističko znanje stekao je na sveučilištima u Padovi, Pragu i Sankt-Peterburgu. Donosimo tekst autora.
O potrebi da se ovjekovječi čakavski kao jedan od jezika našeg svijeta dosjetio se američki profesor lingvistike s prestižnog University of California, Kirk Miller, u akademskom svijetu poznat kao uspješan field linguist zaslužan za istraživanje i popularizaciju manje poznatih jezika čovječanstva.
Uvidjevši da se nitko nije sjetio klasificirati i identificirati čakavski kao službeni jezik, Miller je sam odlučio poslati zahtjev 2. rujna 2019. godine za priznanje i dokumentiranje čakavskog međunarodnim organizacijama zvane SIL International i ISO.
Summer Institute of Linguistics International je puno ime međunarodne organizacije sa sjedištem u gradu Dallas-u, Texas, čija je glavna svrha proučavanje, razvoj i dokumentiranje svih jezika svijeta, s ciljem proširenja lingvističkog znanja, promicanja pismenosti u svim jezicima, i razvoja jezika lingvističkih manjina. SIL International jednom godišnje objavljuje prestižni znanstveni časopis Ethnologue, svjetski vodeću referentnu znastvenu publikaciju u tisku i na internetu koja pruža statistike i druge informacije o svim živim jezicima svijeta. Svi najpoznatiji međunarodni lingvisti smatraju Ethnologue glavnim časopisom u polju jezične klasifikacije i na njemu svake godine rade zajedno tisuće znatsvestvenika iz cijelog svijeta.
Ono što je možda još važnija odgovornost SIL International-a je da predlaže Međunarodnoj Organizaciji za Standardizaciju (International Organization for Standardization – poznatija kao ISO, iz Ženeve – čiji je član i Republika Hrvatska) nove jezike za ISO tip 639-3 kodove za sveobuhvatno pokrivanje jezika čovječanstva, i tako pokrene proces kroz koji lingvisti koji rade za ISO ovjere u dubinu svaki prijedlog za klasifikaciju novog jezika.
Zanimljivo je da je Profesor Miller jedan dio svog zahtjeva utemeljio i na prijašnjem zahtjevu udruge govornika kajkavskog jezika “Kajkavska Renesansa”, koja je već 2015. godine uspjela izboriti priznanje kajkavskog kao samostalnog jezika, ali samo u onom književnom obliku koji se koristio u razdoblju od 16. do 19. stoljeća i u nekim djelima iz 20. Stoljeća. Kajkavski književni jezik je tada također dobio svoj ISO kod kjv.
Cjelokupna Millerova argumentacija za čakavski je već 2020. godine potvrđena kao važeća od strane lingvista koji rade u ISO-u. I to u potpunosti, blago rečeno na cijeloj liniji, pa je tako čakavskom jeziku odano najviše moguće međunarodno lingvističko priznanje koje postoji: priznat je kao živi (samostalni) jezik upravo u onom obliku koji se danas koristi na njegovom govornom području.
Zanimljivo je da će ova odluka zapravo biti jako korisna upravo i za budućnost kajkavskog jezika, jer će kajkavski govornici moći pokrenuti ubrzanu provjeru statusa svoga jezika upravo na temelju recentnog postignuća čakavskog jezika i za očekivati je da će također tom našem hrvatskom jeziku biti priznat status živog jezika u nekom kratkom roku. Tako će oba zapostavljena hrvatska jezika pomoći jedan drugome u priznanju i promociji pred svijetom.
Tko je to izmislio pojam narječja?
Čakavski i kajkavski se odavno u međunarodnom svijetu lingvističke nauke smatraju jezicima, a ne puka branša hrvatskog standardnog (štokavskog) jezika. Naravno, oba govora su zapravo mnogo stariji jezici od standardizirane verzije štokavskog (prvih nekoliko stoljeća svi su hrvatski rječnici zapravo bili samo čakavski – a kajkavski je stoljećima prije štokavskog bio glavni književni jezik Hrvata). Oni su i poslije nastajanja tog standarda nastavili postojati i razvijati se, pa ustvari ne postoji logičan ili znanstveni argument po kojim bi oni mogli biti dijalekti tog standarda. Čakavski i kajkavski su čak u nekom širem smislu međunarodni jezici, jer se autohtono govore i izvan granica Hrvatske: čakavski u četiri (Sloveniji, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj) a kajkavski u tri (Mađarskoj, Sloveniji i Rumunjskoj) države članice Europske Zajednice:
Unatoč tome, nekoć su jugoslavenski, a kasnije značajni dio hrvatskih lingvista, čakavski i kajkavski desetljećima tvrdoglavo svrstavali u kategoriju “narječja”.
Sam pojam “narječja” je zapravo oduvijek bio sporan koncept u lingvistici izvan balkanskih granica. Dosta je znati da u skoro niti jednom drugom jeziku svijeta ne postoji prijevod same riječi “narječje”, pa ni sam pojam koji mi u toj riječi obuhvaćamo. Međunarodnoj lingvistici su znanstveno poznati jedino pojmovi “jezika”, “dijalekta” i “pod-dijalekta”. Zato su naši lingvisti bili prisiljeni sami izmisliti engleski prijevod za riječ narječje – “supradialect” (nad-dijalekt) – u želji da cijelom svijetu objasne taj naš lokalni pojam nečega što ima sve lingvističke, društvene i povijesne osobine jezika, ali imamo potrebu smatrati manje od jezika.
Kako to često biva, taj je pristup proizvod povijesne činjenice da su u nas političke prilike usmjeravale znanost, a ne da je znanost davala glavni smjer politici: hrvatski se narod kroz prošlo gotovo stoljeće i pol grčevito borio za svoje mjesto pod suncem. Biti priznati od strane svijeta kao neovisna nacionalna zajednica je zahtijevalo veliki trud i želju više od šest pokoljenja Hrvata. Pa su tako cijele generacije čakavskih i kajkavskih intelektualaca i naučnika preferirale zapostaviti svoj materinji jezik i zavičajnu kulturu u korist većeg dobra cjelokupnog hrvatskog naroda, čijim su se dijelom silno osjećali kroz povijest. Bio je to tada logičan i plemeniti potez.
Jezik – duša i srce kulture
“Ako bi kultura bila kuća, onda bi jezik bio ključ do ulaznih vrata, do svih prostorija u njoj.” – kaže Khaled Hosseini, američki pisac i liječnik rođen u Afganistanu, 3 puta New York Times-ov bestseller.
Jezik doista jeste sama bit kulture, jer njezina duša počinje i završava s jezikom. On oblikuje način na koji ljudi razmišljaju, sanjaju, komuniciraju jedni s drugima, grade odnose i stvaraju osjećaj zajedništva. Glavni je čuvar našeg sustava vrijednosti, jer izravno prenosi sav naš set simbola, značenja i normi.
On je taj prvi oblik komunikacije sa svemirom, one prve dječje riječi koje iniciraju verbalni kontakt među ljudima. Tako dobro poznavanje svojih jezičnih korijena automatski omogućuje nekome da se lakše identificira sa zajednicom oko sebe i da u najdubljem smislu drži u srcu dobrobit te zajednice.
Jezik je tehnologija koja poboljšava i proširuje kapacitete kategorizacije koje dijelimo s onima koji su oko nas i onima koji su bili prije nas, i zato ima ključnu ulogu u prijenosu naše kulture onima koji dolaze poslije nas.
Sve to naravno vrijedi i za taj dio Hrvatske u kojoj su čakavski i kajkavski autohtoni jezici. Naša će kultura nestati kada i ako nestanu jezici na kojima se ona temelji. To nije tako nevjerojatna mogućnost: ako nastavimo današnjim trendovima prilično je vjerojatno da će za dvije generacije čakavština i kajkavština više-manje imati oba dvije status izumrlih jezika. A kad nestanu čakavski i kajkavski, nestati će s njima i naša domaća hrvatska kultura.
Nažalost državnici i stratezi našeg nacionalnog brandinga nisu iskoristili ni neovisnost države, ni sljedeća tri desetljeća slobode, kako bi valorizirali lingvističke i kulturne specifičnosti našeg naroda. Ako Republika Hrvatska i njeni predstavnici smatraju da je kultura nešto barem donekle važno, onda će se sada morati aktivirati i mnogo marljivije raditi na promociji čakavskog i kajkavskog jezika.
Čakavska i kajkavska budućnost
Ovo je međunarodno priznanje za čakavski govorni svijet ne samo značajni, nego doista epohalni događaj. Na globalnoj razini će se početi ozbiljnije proučavati čakavski jezik i promovirati će se više istra\ivanj i učenje čakavice na slavističkim odjelima sveučilišta izvan Hrvatske. Za očekivati je kroz sljedećih nekoliko godina mali procvat akademske, ali i izvan akademske literature o čakavskom jeziku, ali i veći interes za kajkavski jezik.
No prije svega će novo dosegnuti status doista širom otvoriti vrata čakavskim i kajkavskim govornicima da zatraže službeno priznanje svojih jezika tamo gdje oni najviše i trebaju biti priznati, to jest u zemljama u kojima čakavci i kajkavci žive skoro 1500 godina, a možda i duže. Bilo bi doista jako tužna i perverzno ironična povijesna prekretnica da, nakon što su barem 12-ak dugih stoljeća preživjeli svakakve vrste neprijateljskih invazija, zakonskih zabrana i promjena jezičnih moda, čakavski i kajkavski jezici izumru upravo u prvim desetljećima postojanja prve doista neovisne i slobodne države hrvatskog naroda, kojemu su oni materinski jezici.
Međunarodno priznanje čakavskog jezika i sljedeći potezi Hrvatske će tako sigurno postati važan kulturni čimbenik na europskom putu naše države i same hrvatske civilizacije, jer se u Europi već desetljećima s ljubavlju njeguju lokalni i manjinski jezici, na njima se jako efikasno (i unosno) grade jedinstveni regionalni i nacionalni brendovi, a preko tih se promiče pravo poštovanje građana prema svojim lokalnim zajednicama.
Svim općinama i županijama u kojima su čakavština ili kajkavština izvorni autohtoni jezici lokalnog stanovništva je sad omogućeno priznanje čakavskog i kajkavskog na najvišoj razini, kao paritarni jezik uz standardni hrvatski jezik. Za njihov opstanak će biti također neophodno pokretanje audiovizualnih i tiskovnih medija na čakavskom i kajkavskom jeziku (TV, radio, novine), jer u današnjem danu jezik živi od sadržaja, a u Hrvatskoj je trenutno čitav medijski i digitalni sadržaj na hrvatskom štokavskom jeziku, na štetu stotine tisuća hrvata koji kroz plaćanje poreza to financiraju i kojima štokavski standard nije materinji jezik.
Na Republici Hrvatskoj je zato red da pokrene inicijative i političke smjernice kojima u prvom redu očuvati čakavski i kajkavski, a onda pomoći govornicima da donekle standardiziraju i efikasno promoviraju na lokalnom i globalnom nivou ta dva prekrasna i najdrevnija hrvatska jezika.
Postizanje takvih ciljeva zahtijeva orkestrirani višegodišnji rad svih sudionika čakavskog odnosno kajkavskog svijeta. Ali cilj je više prirode i svakako ostvariv (naročito uz pomoć svih onih instrumenata i sredstava koje u ove svrhe nudi Europska Zajednica). Ako se može u Cornwallu i na otoku Man-u oživiti jezike koji su potpuno izumrli pored stalnog pritiska najgovorenijeg jezika svijeta, ili na Novom Zelandu oživjeti nepisani Maori jezik, onda okrenuti negativan trend jezika koje još tečno i svakodnevno koriste stotine tisuća ljudi u srcu Europske države, nije uopće tako teško. Zahtijeva samo dobre volje, radišnosti i dakako, ljubavi. Stvari koje čakavcima i kajkavcima nikad nisu falile.
Autor: Marin Tudor – Diplomirani Ekonomist i Lingvist, član HYPIA – međunarodnog društva hiperpoliglota, lingvističko znanje steknuo je na sveučilištima u Padovi, Pragu i Sankt-Peterburgu.
