“Gledam s balkona ne samo u borove kraj jezera već i u tvoje djetinjstvo”, iz unajmljenog malog apartmana, negdje u Lici, napisao je Leon svojoj ljubavnici Katji preko fejsbukovog chata. Katja ima dečka kojeg i dalje voli, ali si usprkos tome ne može pomoći da se već mjesecima viđa s Leonom. Voli kad joj šalje lijepe riječi, ali još više njegov smisao za humor – posebno kad ju moli da ga više prestane varati s dečkom.
Zadovoljan svojim poetskim odabirom riječi Leon je željno iščekivao da i Katja to primijeti.
Tri točkice kraj njenog lica u lijevom dnu ekrana bile su znak da, kao i inače kad se dopisuju, užurbano piše odgovor.
“Wow, baš dobra slika”, očekivano je s udivljenjem prokomentirala taj opis u kojem su se mistično miješali njeno djetinjstvo i krajolik jednog ličkog mjestašca gdje se Leon povukao dovršiti rukopis svoje druge knjige: “Svi ti ratovi sa samim sobom”.
..On je još mladi, neafirmirani spisatelj, pisac, no nesklon je to sam za sebe reći jer se boji da time ne urekne šansu da to jednog dana doista i postane u punom smislu riječi. Također, strah ga je i da drugi ne pomisle kako je on zbog toga lažni pisac jer da je pravi zazirao bi od samohvale kao nečeg nedostojnog takve titule i ispod časti, a iza čega se, kako vjeruje, skriva autorska inferiornost. Ali zato voli kad ga Katja zove Hemingway – to mu se onda čini poštenim, čistim i neće se braniti od takve usporedbe.
“Ti si pisac, vjeruj mi. Ovakav talent kakvog ti imaš, to se danas rijetko sreće. Od kad sam pročitala tvoju knjigu ne mogu se dovoljno načuditi da nisi poznatiji. Stvarno odlično pišeš”, često mu je ponavljala, a njemu se pritom sasvim romantično činilo da bi mu dovoljno bilo da piše samo za nju, ali bi ga to uvijek brzo prošlo jer bi vjeri u njenu objektivnost uvijek zasmetala mogućnost da je možda ipak samo prezaljubljena u njega.
“Sviđali su mi se tvoji tekstovi i prije no što sam te upoznala, glupko” sasvim ga je uvjerljivo tješila kad je nedavno naglas izrazio te svoje sumnje. On je poput malog djeteta kojeg stalno valja s odobravanjem tapšati po ramenu da bi s prijekopotrebnom dozom samopouzdanja nastavio sa započetom aktivnošću. Ovo “glupko” je bio izraz kojeg je koristila s gotovo majčinskom ljubavi pa ga je Leon doživljavao isključivo kao dokaz privrženosti, a nikako kao uvredu.
“Znam da ti se sviđaju moji tekstovi, kučkice”, rekao joj je tada samodopadno jer mu se odjednom više nije htjelo skrivati iza skromnosti. Ovo “kučkice” nije bio samo znak prisnosti već i određena potvrda njegovog povlaštenog statusa kod nje, čak stanovite superiornosti koja mu dopušta da joj se tako obraća bez da ona iz tog pravi dramu ili traži da joj se ispriča.
Pa ipak, osim uživanja u trijumfu osvajanja Katje, Leon se nosi i s mukom prigovora savjesti jer ona nije slobodna. Budimo precizniji – ne muči ga samo grižnja savjesti što je zaveo tuđu djevojku već je njegov problem znatno širi od te moralne sfere. Njega muči strah od loše karme, strah da će im objema zbog, kako je objašnjavao Katji, kršenja metafizičkih zakona ljubavi, svemir donijeti loše stvari u budućnosti. Osim toga, minimalno podjednako tome boji se i da bi Katjin momak mogao saznati za njihovu romansu i prebiti ga na mrtvo ime – no taj razlog nikad Katji ne bi priznao da ne ispadne nemuževan ili ti papak. Premda mu to ona nikad ne bi rekla, predosjećao je kako u korijenu njene privlačnosti spram njega, među ostalim, stoji i podsvjesna želja da se on za nju (iz)bori, da se njih dvojica onako iskonski sukobe, kao mužjaci, dva ovna na brvnu u borbi za nju – poželjnu ženku.
Kao vlasnik prilično mršavog tijela, Leon je svjestan da ne bi baš imao mnogo šanse protiv njenog znatno kršnijeg muškarca. Što je uopće takva rasna ljepotica radila s njim, pitao se. Je li moguće da su ju njegovi tekstovi toliko opčarali da je slijepa za neatraktivnost njegovog tijela to jest da gledajući u njega ne vidi samo tijelo već i sve te lijepe odlomke koje je napisao, baš kao što on, trenutno, gledajući kroz prozor ne vidi samo borove već i slike njenog djetinjstva; djetinjstva koje je provela baš u tom malom mjestašcu u Lici, a odabirom kojeg je Leon u Katji stvorio čudesan zanos i izmamio rečenicu:
“Znači, ne vjerujem da si od svih mjesta za pisanje izabrao baš to. Pa tamo sam provela svoje djetinjstvo. Nema slučajnosti na ovom svijetu – to već dugo govorim. To je klasičan primjer sinhroniciteta. Pazi mi se toliko družimo i uživamo jedno u drugom da moja…”, tu Katja malko zastane, valjda smišljajući kako što bolje predočiti svoju još neodmotanu misao.
“Da tvoja prošlost postaje moja budućnost”, preduhitri ju Leon.
“Daa, daa, čovječe ti si fakat talent, rekla sam ti”, napisala mu je iako joj je bilo malo i krivo što se sama nije znala tako efektno izraziti.
Leon je u sebi, a zbog već opisanih strahova, nosio podijeljene osjećaje prema Katji zbog čega mu je, ne bez doze zadirkivanja, znala spočitavati, bipolarni poremećaj. On bi, ne samo zbog igre riječi, već i da umanji ozbiljnost vlastite kontradikcije, nazivao to bispolarnim poremećajem. “Ja sam Vaš bispolarni medvjed madam”, umiljavao bi joj se u postelji i uživao što bi na njenim usnama osim slatke prepuštenosti poljupcu kušao i trag osmijeha nad šalom koju je provalio, doduše trag za kojeg je doduše želio da nestane pod navalom strasti.
Par puta je već, očito neuspješno, pokušao i prekinuti taj odnos s njom, ali bi mu nesnosna praznina svaki put bila znak da je osim svake osude vrijedne činjenice što muti sa zauzetom curom još gora ta da se prestane viđati s osobom koju voli, a koja je, eto, tragikomičnom igrom sudbine, zauzeta. Ona bi svaki put uplakana i ponizno zahvalna, što mu je dodatno raspaljivalo libido, jedva dočekala da se on predomisli i odluči na povratak njihovoj tajnoj vezi. Čovječe, ona je poput marionete čiji pokreti ovise o nepredvidim pokretima prstiju mojih hirovitih nagona, bila je jedna od rijetkih misli koje joj se, unatoč danom obećanju o stopostotnoj iskrenosti među njima, nije usuđivao reći da ne razotkrije kako ipak ne smatra da su baš u svemu sasvim ravnopravni. Također, nije želio biti arogantan jer bi mu bilo prenaporno čitavo vrijeme pokazivati pokriće za aroganciju – osim toga više mu je pasalo da se povremeno izmjenjuju u sferi dominacije.
“Fališ mi brutalno. Ostavio bih sve ove papire samo da te mogu zagrlit sad”, napisao joj je. “Ali ne, bolje ne, stvarno ne, bolje da to više ne radimo. Ne smijemo. Nije u redu zbog tvog dečka. Čini mi se skroz ok lik. Ja ne bi volio da meni to netko radi iza leđa. Kužiš i ovo naše dopisivanje, i to je već prevara.”
“Znači ja sam mislila da ja imam bipolarni osjećaj, al ovo tvoje buraz, to je, ono, nova razina.”, pokušala ga je opustiti i vratiti na tračnice ljubavnog gugutanja neometanog sviješću o trećoj strani koja bi mogla biti povrijeđena. Iako je jedan dio nje želio biti vjeran dečku, privlačnost koju je osjećala prema Leonu nadjačavala je tu želju. Ono što je Katju najviše iznenađivalo je što gotovo da i nije osjećala preveliku grižnju savjesti kad bi vodila ljubav s Leonom. Sve se činilo tako prirodno – kao najnormalnija stvar čiju ispravnost ne treba dovoditi u pitanje. Nije se mogla načuditi kako je takvo nešto uopće moguće. Već je 5 godina u stabilnoj vezi i druge muškarce u pravilu nešto naročito i nije primjećivala. Kako je moguće da joj se netko ovoliko dopao da je zbog kratkotrajne romanse spremna na kocku staviti odnos u kojeg je toliko uložila. Pobogu, još je i zaručena. Ta riječ kao da ju je ošamarila. Što to ona radi? Nije u redu da to radi svom voljenom momku. Opet, ne može ni zaustaviti lavinu strasti prema Leonu. Kako da uskladi te dvije sile koje potpuno poništavaju jedna drugu? Kako je moguće da joj se takvo što događa?
“Ma bit će to sve super. Proći će te napaljenost i onda ćemo moći biti samo frendovi, vidjet ćeš”, napisala je Leonu, ni sama u to ne vjerujući do kraja u to, ali trebala joj je barem iluzija šanse da riješi taj čudan problem koji bi, osjećala je, za nju stvorio još jedan znatno veći u slučaju da se “uspješno” riješi.
tu bi kontinjud…
