Vikend pred nama donosi nam sat vremena više sna. Počinje zimsko računanje vremena kada ćemo u 3 sata kazaljke pomaknuti na 2 sata jer je tako određeno Uredbom Državnog zavoda za mjeriteljstvo.
Zagovaratelji pomicanja sata tvrde da se time čuva energija, promovira aktivnost na otvorenom, da je dobro za posao te da umanjuje stopu kriminala i prometnih nesreća. Protivnici pak odgovaraju da je očuvanje energije nedokazano, a da narušava jutarnju rutinu, odnosno povećava rizik od srčanoga udara.
Prvi suvremeni prijedlog za očuvanje danje svjetlosti novozelandskom je parlamentu davne 1895. uputio entomolog George Hudson. On je naime htio skupljati kukce i nakon poslijepodnevne smjene u poštanskom uredu u Wellingtonu. Prijedlog mu je odbijen.
Službeno pomicanje vremena na državnoj razini 30. travnja 1916. uveli su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska Monarhija radi uštede ugljena za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a uskoro su ih slijedile i druge europske države. Rusija je pomicanje uvela 1917., a SAD 1918., po završetku Rata.
Pomicanje vremena uvodilo se i ukidalo ovisno o stanju na tržištu energenata. U SAD-u je federalni standard uveden 1966., a od važnosti je bilo za velike krize sedamdesetih. Kod nas je vrijedilo u razdoblju od 1916. do 1918., kad je prostor današnje RH bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije i za vrijeme NDH, od 1941. do 1945. U SFRJ je uvedeno 1983., a u Republiku Hrvatsku 1991.
Većina europskih država ovih će dana vrijeme ipak pomaknuti. Dok Rusija, Afrika i Azija uglavnom zadržavaju vrijeme standardnih vremenskih zona, sjeverne nacije Južne Amerike ne pomiču vrijeme, a one bliže južnome polu kazaljku će vratiti za jedan sat unatrag.
