Danas je Dan našeg grada, a Velikogoričani slave i Svetu Luciju, zaštitnicu Turopolja.
Plemenita opčina turopoljska na današnji dan tradicionalno održava svoje godišnje spravišče, odnosno izbornu skupštinu. Za novog župana izabran je Mihael Pavišić, u javnosti poznat kao predsjednik Društva za uzgoj i zaštitu malih životinja Velika Gorica 2005.
Iako mandat župana traje tri godine, dosadašnji župan Juraj pl. Glagolić odstupio je nakon godinu dana zbog zdravstvenih razloga.
Kod spomenika „Golubice“ na gradskom groblju jutros su položeni vijenci i zapaljene svijeće za sve branitelje poginule u Domovinskom ratu, a u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije služena je sveta misa.
U dvorani ‘Gorica’ Pučkog otvorenog učilišta održana je svečana akademija na kojoj su gradonačelnik Dražen Barišić i predsjednik Gradskog vijeća Tomo Vidović zaslužnim građanima dodijelili posebna priznanja.
Djelatnice Dječjeg odjela Gradske knjižnice najmlađima su u Parku dr. Franje Tuđmana, u Kućici bajki, čitale božićne priče. Bajke su pričale djeci iz vrtića i osnovnih škola.
aaNa obližnjem klizalištu djeca su se mogla klizati u društvu likova iz crtanih filmova. Cijeloga dana bio je otvoren i adventski sajam na kojem su izlagali velikogorički obrtnici.
ZAŠTO 13. PROSINAC?
Zašto se Dan Velike Gorice obilježava baš 13. prosinca, na dan svete Lucije, doznajemo iz knjige „Povijest Turopolja“, najpoznatijeg turopoljskog povjesničara Emilija Laszowskog.
“Za starije vrijeme čini se, da su glavna spravišča redovito obdržavana svake godine negdje o Jurjevu nu počevši od konca XVI. ili početka XVII. vijeka na dan 13. decembra, t.j. na blagdan sv. Lucije“, piše Laszowski.
Spravišča su bila sastanci turopoljskih plemića na kojima se odlučivalo o svim važnim pitanjima za Plemenitu općinu turopoljsku, a na najvažnijem Lucijskom spravišču birao se župan.
Prvo spravišče u Lukavcu održalo se 1613. Ovako o njemu piše Laszowski: „Radnje oko Lukavca mora da su bile veoma žurne, jer već slijedeće godine 1613. u četvrtak poslije Male gospoje (12. septembra) držalo se turopoljsko spravišče u gradu Lukavcu. To je prvo spravišče, što se u tom novom turopoljskom gradu sastalo. I prvo pitanje koje se tu raspravljalo bilo je o gradu Lukavcu.“
Godine 1848. održano je zadnje spravišče u Lukavcu. Ona su se održavala sve do 1941. u tzv. Goričkom gradu (današnjem Muzeju Turopolja). O prestanku spravišča nalazimo podatke u izvještaju Slavka Stepanića sa spravišča održanog 2009. godine: „Tak je to trajalo do 1848. leta kat se sve z Lukavca grada preselilo na Goricu f Turopolsku večnicu. Ali spravišča su se ponegdar i potlem znala i na Lukafcu dogoditi a zajdni put je to bilo 10. i 15. velače 1941. leta pot predsjedavanjem komeša Mije pl. Pučka, od činovnikof nazočili su: Martin Dukčević ing.upravitelj šuma, perovodja Juraj pl .Galeković, blagajnik Franjo pl. Crnića, Antun Stanilović prevrenmeni blagajnik, Mijo Stepanić arhivar, a bilo je tu još puno sucof.“
VRAĆANJE TRADICIJI
Godine 1991. obnovljena je Plemenita opčina Turopoljska, te se od te godine ponovno održavaju i Lucijska spravišča. Ona se od 2009. godine vraćaju u Dvorac Lukavec i do današnjeg dana održavaju se na tom mjestu 13. prosinca, na dan Svete Lucije.
Koliko Velikogoričani poštuju Svetu Luciju govori nam i podatak da su se u Lukavcu nakon spravišča održavale mise u kapeli svete Lucije koja je bila na katu dvorca. Danas se vide ostaci kapelice i freske na zidovima u hodniku dvorca, točno ispod tornja. Ovako Laszowski u svojoj knjizi opisuje taj oratorij: „U sredini je u naslikanom okviru slika sv. Lucije na oblacima. Svetica drži oči na tanjuru. Ta je slika služila umjesto oltarne slike. Na desnoj strani svetice slika je sv. Barbare, a na lijevoj sv. Katarine. Na pokrajnim stijenama su slike sv. Stjepana i sv. Ladislava kako sjede na prijestoljima.“
1893. godine, prilikom obnove župne crkve Navještenja Blažene djevice Marije u Velikoj Gorici, stavljen je na njeno pročelje kip Svete Lucije, zaštitnice Velike Gorice i Turopolja, a ispod nje grb Plemenite opčine Turopoljske.
Ovako o Lucijskom spravišču govori Turopoljska narodna pjesma iz 1830.:
Czelo jutro na Luczinye u Lukavczu gradu
Gde gospoda turopolszka premembu imadu
Glasznik zmosni turopolszki svetu obznanuje,
Turopolye poglavare szve da imenuje.
TKO JE BILA SVETA LUCIJA?
Sveta Lucija je kršćanska mučenica koja je živjela u 4. stoljeću u Siracuzi na Siciliji. Rođena je u imućnoj obitelji, a nakon smrti oca živjela je sa bolesnom majkom. Legenda kaže da je Lucija krenula sa majkom do groba svete Agate kako bi molila za majčino ozdravljenje. Na grobu joj se ukazala sveta Agata te joj rekla kako je snagom njene vjere njezina majka izliječena. U znak zahvalnosti, Lucija je odlučila sve bogatstvo podijeliti siromasima. Nakon što se pročula vijest o njenoj jakoj kršćanskoj vjeri, car Dioklecijan odlučuje je mučiti i pogubiti. Priča kaže da je vojnici koji su došli po nju nisu mogli pomaknuti sa mjesta, čak ni sa volovima. Nakon toga su je odlučili spaliti, ali je vatra nije ni dotaknula. Na kraju su je usmrtili mačem, a oči su joj izvađene i stavljene na tanjur, te se zato ona danas smatra zaštitnicom vida i očiju. Osim zaštitnice vida i očiju, slijepih i slabovidnih, smatraju je i zaštitnicom ratara, krojača, vratara, kovača i siromašnih.
NA PAPIRIĆE UPISIVALE IMENA MLADIĆA TE IH STAVLJALE POD JASTUK
Naši stari rado pričaju o običajima vezanim za svece. Tih običaja je danas sve manje i polako nestaju. Od svete Lucije do Božića odbrojavalo se dvanaest dana, svaki dan označavao je jedan mjesec u godini. Bilježilo se kakvo je vrijeme koji dan jer takvo će nas vrijeme pratiti kroz dvanaest mjeseci sljedeće godine – prenosi nam priču svoje bake Dijana iz Lukavca. Katica iz Kušanca nam je ispričala kako su ona i njene prijateljice dok su bile mlade neudane djevojke, na papiriće upisivale dvanaest imena mladića koji im se sviđaju, te su ih stavljale pod jastuk. Svakog jutra izvlačile bi po jedan papirić, a onaj čije je ime na zadnjem papiriću biti će njihov budući suprug. Kako ne bi bilo namještanja, nisu smjele vidjeti koje su ime izvukle svakoga dana, nego su papirić odmah morale baciti u peć, a samo se ime sa zadnjeg papirića smjelo pročitati. Na svetu Luciju, a i na većinu ostalih svetaka, bake su nam branile da radimo ručni rad ili bilo što sa iglom i koncem, kako si ne bi „zašile“ oči. Tog običaja se i danas mnogi drže – kaže nam Katica.
Najpoznatiji lucijski običaj, koji se održao do današnjih dana, jest sijanje pšenice. U male posudice stavi se malo zemlje ili vate i na to se posije pšenica, kako bi do Božića izrasla zelena i gusta, a što je pšenica gušća to će godina biti rodnija. Taj se običaj, osim u Hrvatskoj, održao i u Italiji i Portugalu. Prema nekim pričama, u Turopolju se na taj dan održavao veliki sajam na kojem su Turopoljke kupovale cipele.
Sretan Dan grada i blagdan Svete Lucije žele vam Kronike Velike Gorice!
