U iščekivanju bolje plaće, boljih cipela, novoga stana, dječjeg doplatka, prava na rad, novog doktora, uputnice za rendgen, prava na vrtić, plaće za novu frizuru, boljeg vremena za odlazak na Sljeme, novog nastavka knjige, karata za predstave, masaže, novog kupaćeg, ljetovanja na Barbadosu…
Svi iščekuju. I bogati i siromašni, i tužni i radosni, i stari i mladi… Zato je advent najljudskije razdoblje u godini. Zato je Božić u srcu draži blagdan od Uskrsa, na čisto ljudskoj razini. Svi čekaju. Svi očekuju. Svi se nadaju.
Iščekivanje je neodvojivo od nade. Ono nosi u sebi natruhu ostvarenja onoga što se čeka. Zato je to radosno razdoblje. Da, nije kićenje 10 tjedana prije Božića liturgijsko. Ali, iako konzumeristično, nosi u sebi baš to ljudsko – želju za ostvarenjem, želju za boljitkom. Kada će doći to bolje vrijeme? Bolje vrijeme za imati djecu, bolje vrijeme za pronaći ljubav svog života. Treba li gušiti to srčano, ljudsko u nama? Neuništivo je. TO je gorivo od kojeg živimo, dišemo, to je dah od koejg krećemo u novi dan, novo jutro. Nosi nas nada, čežnja od prethodnog dana. Postojimo u vremenu.
Druga nagrada, slabije ostvarenje od očekivanog, isplati li se prerano uskočiti u vlak koji nije za nas? A u momentu se čini kao ostvarenje te duboke čežnje za boljim. Mislim da se to događa kada odlučimo sami ostvariti svoje snove, prečvrsto uzeti život u svoje ruke. Takvo ostavrenje sna je plošno, nezadovoljavajuće, površno, ishitreno, nestrpljivo, nedostojno odrasla čovjeka – razmaženo. To je iščekivanje bez nade. Druga nagrada, koja uopće nije druga, nije nikakva. Da pojasnim bukvalno, to je udaja pod prisilom, to je grabljenje nečega, nekoga, iako još nije došao red na to. U konačnici, kako može sretno? Možeš se deklarirati kao vjernik katolik i imati takav modus operandi. Istovremeno, ne bi se baš reklo da zaista u tebi postoji išta osim deklarativnog. Samog sebe svesti na deklaraciju…prolazi na vani, u dubini, kroz odnose s drugim ljudima otkriva se da nije. Što onda znači, ako se netko deklarira kao agnostik, vjeruje u svemir, neodređen je po pitanju tko je i kakav je Bog, no ipak vjeruje da postoji nešto, Netko veći do njega, malog ljudskog bića pod ovim nebom. Takav se ne stavlja većim od života, u tom smislu ponizniji je prema kršćanskom shvaćanju od “najbloljeg mogućeg vjernika” koji kontrolira i svoj i tuđi moral, i ukratko sve tokove života. E, tu ne postoji mjesto za iščekivanje, ne postoji u srcu, prema tome ne postoji mjesto ni za nadu. Kako je to onda kršćansko?
Nada ne postiđuje. “Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada?” (Rim 8, 24b). Zaista, to je definicija nade.
Nada je odlika zdravoga čovjeka. Nada ne ide u korak sa cinizmom i mračnjaštvom. Djeca se uvijek nadaju, jer vjeruju, vjeruju u dobro kao takvo, da ono nikada neće uminuti, dok je na svijetu “ma iti jedan čovjek”, pa bio on i “najgori”.
Čekamo. Čekamo rođendan maloga Isusa. Koji dolazi neshvatljivo, nevidljivo, u liku maloga djeteta, dojenčeta, u jaslama. Nenasrtljvo, nenametljivo, skriveno, a ipak izvjesno. Već učinjeno. Slavimo taj dan kao podjsetnik da naši mali skriveni putevi vode nekuda, da naše živote čeka novo svjetlo, ostvarenje sna. Tiho tinjajućeg, postojećeg, kao advenstka svijeća, čiji se plameni šire iz tjedna u tjedan, dok na sam Božić ne bude sve obasjano Svjetlom Kristovim.
In spe, kao što bi rekao naš Blaženik Stepinac.
Autor: Ivna Ivanković
