Tag: FRIK IZ KVARTA ZLATKO MAJSEC

Onako bradat i neumoljiv u razotkrivanju istine doimao se poput kakvog novovjekovnog Sokrata bačenog u ralje birokracije, koji je umjesto na ispijanje otrova - osuđen da po čitave božje dane kopira blesavu financijsku dokumentaciju. Kažnjen da ostane na životu koji je možda i gori od smrti. "O bože koliko je u mojoj glavi samo neiskorištenih resursa - poput oranica u Slavoniji koje nitko ne obrađuje", razmišljao je tupo zureći u ogoljele grane javora opkoljenog sivim poslovnim zgradama...

40 - godišnji Ante dolazi do Doma zdravlja, odjel za cijepljenje protiv virusa COVID, poznatijeg kao korona. Zastane pred ulaznim vratima. Bocnuti se ili...

Voljela je gledati vlakove u društvu svog psa Kroz prašna stakla kolodvorske birtije Gdje su zalazili tipični šljakeri s netipičnim spikama Ocvali profesori otupjelih živaca I mlade dame...

Ljudi ne boje se baš virusa, al' se otkaz dobit boje Ucjenom želi vlada procijepit stado svoje Jer više od nuspojava cjepiva bojimo se nemat novce Mnogi vide što se događa, nisu baš takve ovce...

Petar je pri okretanju na bok s ramene zbacio vreću za spavanje pod koju se za hladnijih noći zavlačio radije nego pod uobičajene deke i...

Izašao sam iz zgrade i poput vojnika munjevito okrenuo glavu na lije-vo. Suton se razlijevao nebom, iz časa u čas mijenjajući fluidni aranžman spravljen...

Sva trojica smo izašli iz auta nakon što je motor zatajio pred skretanjem za neke zabačene naplatne kućice u podnožju Velebita, taman negdje na pola puta za Donja Kaštela gdje smo se uputili u berbu maslina. Naš tročlani nestručni berački konzorcij okrstio je misiju imenom: "Maslina je neobrana, hajde da to promijenimo". Matkova djevojka Nina tamo nas, u kući svojih roditelja, čeka sa svojih par prijateljica. Odgurali smo auto sa zaustavnog traka autoputa do obližnjeg odvojka što nam se činio kao idealno mjesto gdje ne smetamo nikome, a imamo sve na vidiku. Do časa prekida programa u motoru nije bilo baš nikakvih simptoma njegove slabosti pa smo ostali prilično zatečeni i u nevjerici. Nenad je dugo držao okrenut ključ u bravi ispod volana, dajući gas do daske, ali bez željenog rezultata. Probali smo i na guranje, ali ni to nije urodilo plodom. "Jesi ga metnuo u drugu!?", vikao je Matko. "Naravno, pa nisam idiot!", vikao je Nenad. Meni nije bilo jasno kakve veze znanje o prikladnoj brzini za paljenje ugaslog motora ima s inteligencijom, ali nisam se htio miješati u stvari u koje se slabo razumijem. "A jesi ga ti metnuo u drugu!?", pitao sam Matka. "Nisam, otkad sam oženjen, majke mi!" Još smo uvijek u sebi nosili priličnu količinu maloprijašnje opuštenosti, ali tom su vedrom nebu već prijetili crni oblaci što su brzo nadirali. Ta zar je moguće da je crko baš ovdje - usred ničeg? Gledali smo se bez riječi, ustručavajući se izgovoriti ono što je bila naša najveća bojazan - što ako je auto naprosto odapeo i ne može ga se više oživjeti? Bližila se večer, a ledeni je vjetar štipao za obraze. Mateo je psovao sudbinu jer je ženi bio obećao stići na večeru. "Pripremila nam je ribu danas. Škarpinu. Zna da to najviše volim. Bit će jako nesretna ako ne stignem na vrijeme.", rekao je tužnim tonom - tupo buljeći u motor koji se rastvorio pred njim nakon što je Nenad podigao haubu.  "Bolje vučna služba nego vučja družba", rekoh pogledavajući zabijeljene Velebitske vrhove kojima smo bili opkoljeni. Dugački ćilim od guste magle izgledao je kao da ga je iz svog jointa ispuhao planinski div hašomanske provenijencije. 

Otišli smo ponovno na put. Sara i ja. Stalno negdje idemo i to mi se sviđa. Možda sva ta putovanja priziva i moj prvi...

atko i Miroslav (u daljnjem tekstu Miro) - dva pjesnika, nestašna djeca onostranog i ovostranog, da skratimo - obostranog, žedni pilci s Orfejeva izvora, u kontekstu svake zamislive suštine - gađatelji u sridu, krhki, hiper osjetljivi egomanijaci koji drže da su oni ti - bogomdani stihoklepci sa svetim poslanjem, pače misijom da smjerno i neustrašivo opisuju sva vanjska i unutarnja zbivanja svojstvena čovjeku. Istovremeno i životinjski snažno uvjereni i sumnjičavi u vlastiti talent, izraženih (nad)osjetila i instikata. Ratko visok, proćelav, na rubu pretilosti, širokih ramena kao u ragbijaša, očiju crnih kao ugljenj, Miro nešto sitnije, ali sportskije građe, duge masne kose, velikih i živih smeđih očiju te neobično kuštravih leđa i ramena. Nisu mogli, a da ne uoče nadprosječne pjesničke vještine u ovog drugog. Sasvim glupo, mislili su na samom početku njihovog poznanstva. Ta nije pjesništvo natjecanje. Nema razloga da me tuđi talent smeta i bode, da se zbog njeg osjećam manji. To što je netko drugi dobar pjesnik kojeg uvažavaju, rado čitaju i zbog njega pohode pjesničke večeri - to je dobro i za mene jer i meni daje bolju šansu za predstavljanje publici. No ipak, nije prošlo dugo, a jedan je u drugom vidio samo i isključivo smetnju vlastitoj afirmaciji na pjesničkoj sceni. Po principu "dok jednom ne smrkne - drugom ne svane" uspjeh jednog umanjivao je mogućnost uspjeha drugog. Što je jedan bivao važniji drugi je (u svojim očima - važna napomena) bivao nevažniji i obratno. Kad se Miru slavilo, Ratko je umirao sve dok ga u život ne bi vratio trenutak kad bi opet njega slavili. Ako bi Ratko u nekom gradu gdje su skupa nastupali imao publiku na dlanu Miro bi krišom proplakao na wc-u misleći da je on taj čiji stihovi zaslužuju da ga se voli, slavi i cijeni više od Ratka. Premda su se izvana jedan prema drugom još koliko toliko civilizirano ophodili, iznutra je bjesnila oluja zle krvi. Štogod da ovaj uzima i sebi prisvaja, to zapravo pripada meni, bio je zaključak na koji bi se, suštinski, čitava njihova situacija mogla svesti. Sve su se manje družili, sve više trpjeli. 

Smišljam što da maloj kažem Muda skupljam i taktike važem Al' sa svakom pivom šanse moje Bojim se - sve slabije stoje