Božićni dani u Turopolju oduvijek su bili ispunjeni posebnim običajima koji su okupljali obitelj i širili duh zajedništva. Iako se običaji s vremenom mijenjaju, mnogi od njih i danas žive u sjećanjima starijih generacija, dok neki pronalaze svoje mjesto i u suvremenom slavlju.
Poseban dan uvijek je bio Badnjak. Na Badnjak su se odvijale pripreme za veliki blagdan. Prema riječima bake Nade, cijeli dan peklo se meso, krvavice i gibanicu – specijalitete koji su se jeli tek nakon polnoćke, jer se na Badnjak strogo postilo. Na taj dan posta i nemrsa, pripremala su se jednostavna posna jela – posni kruh, suhe mlince ili pečeni krumpir, a u nekim se selima kuhalo posebnu juhu – kopunci ili trena kaša – koju se spremalo od pšeničnoga brašna, soli i vode.
Obavezno se kitilo božićno drvce, koje je nekada bilo samo grana bora ukrašena orasima i bombonima umotanim u šarene sjajne papire. Ti bomboni često su nestajali tijekom blagdana, dok su njihovi omoti ostajali na granama kao ukrasi.
Posebno se ukrašavala kuća. Do sredine prošlog stoljeća nije se kitio bor, nego se najčešće na stropnu gredu iznad stola stavljao kinč, vijenac napravljen od prepletenih grana crnogorice, ukrašen šarenim krep-papirom, jabukama i slamnatim ukrasima. Obavezno se ukrašavalo i sveti kutić, ugao sobe s raspelom ili slikom sveca kao mali oltar s kipom. Kinč se kitio u predvečerje kad je sav posao u kući ili oko kuće bio završen, a nakon kićenja slijedio je običaj donošenja Božića u kuću.
Jedan od najvažnijih običaja bio je unošenje slame u kuću. Najstariji muški član obitelji unosio je slamu i svijeću, ušao bi u kuću i pozdravio ukućane s „Faljen Isus i Marija“, dok su djeca nosila kanticu sa žitom. Onaj tko je bio glavni, tada je govorio: “Dej vam Bog picekov, racekov, telekov, ždrebekov, pajcekov, mujcekov, žira, mira i Božjega blagoslova”. Uz molitvu i izgovaranje dobrih želja, slama se raspoređivala ispod stola u obliku križa. Na nju se stavljalo malo pšenice, a stolnjak bi prekrivao taj simbol plodnosti i blagostanja.
Prije odlaska na polnoćku, večeralo se skromno – primjerice, tzv. „mrzli bažul“, grah na juhu poslužen s češnjakom i lukom, kako se prisjeća gospodin Nenad Rožić iz Buševca. Nakon polnoćke slijedila je bogatija večera, a na stolu su se nalazili svinjetina, hladetina, salata i nezaobilazna domaća gibanica.
Na Božić su se obitelji okupljale na misi, a nakon nje slijedilo je druženje i međusobno čestitanje. Do podneva je Božić bio rezerviran za obitelj, dok se poslijepodne slavilo uz pjesmu i veselje. Jedna od pjesama koja se tada često pjevala bila je:
„Božić, Božić Bata,
nosi kitu zlata,
da pozlati vrata.“
Običaji poput unošenja slame, molitvi na koljenima i ukrašavanja jednostavnog bora, iako se danas rjeđe prakticiraju, i dalje podsjećaju na bogatu turopoljsku tradiciju. Bez obzira na to kako danas slavimo Božić – uz šarene pulovere, raskošne stolove ili moderne dekoracije – ono najvažnije je zajedništvo i ljubav s najmilijima. Sretan Božić svima, neka prođe u molitvi i veselju!
