Vikend koji je iza nas obilježila su tri sportska događaja vrijedna spomena za naš kraj. Prvi je nažalost tužan, a s preostala dva Velika Gorica i općenito Turopolje mogu biti ponosni i sretni, sa zadovoljstvom ih isticati svima onima koji geografski i prebivališno ne obitavaju u ovom dijelu Hrvatske.
Odlazak dalmatinskog Turopoljca
Kao što smo napomenuli, prvi je tužan i za sportsku Goricu iznimno žalostan. Naime, ostali smo bez Silvija Kranjca. Ovaj 72-godišnjak zauvijek je sklopio svoje umorne oči i rekao svoje zbogom gradu koji je toliko volio i svim sportskim klubovima i objektima koje je tako zdušno bodrio i pohodio. Iako je Kranjac rođen u Vodicama i Dalmatinac je porijeklom i da bude zanimljivije, veliki navijač Hajduka, ipak je dušom i tijelom živio, posebno za uspjehe nikad prežaljenih Radnika i Udarnika. Prvotno igrač, a kasnije vrlo uspješan pedagog i trener ostavio je neizbrisiv trag u sportskom životu Turopolja i okolice. Nažalost, nije doživio da nakon 25 godina ponovno uživo pogleda susret svoje dvije najveće ljubavi – Gorice i Hajduka. Popularni Silvo je bio rado viđen gost na, možemo slobodno reći, svim sportskim događanjima u VG-u. Uvijek vedar, nasmijan, pravi fakin, ali u onom pozitivnom smislu. Ali, opet ozbiljan i trezven kada god je to trebalo. Doslovno je do zadnjeg dana dolazio na utakmice.
(foto: HNK Gorica/Facebook)
Silvio, od kojega smo se oprostili u ponedjeljak, 5. studenog, hvala ti za sve što si dao, ne samo kao sportaš i trener, već i kao čovjek. Neka ti je laka ova turopoljska zemlja.
Goričani sa Sesarom na Cibose
Preostala dva događaja, zaista nas sve koji živimo za sport, čine neizmjerno ponosnim. Prvo su košarkaši Gorice u petak nadvisili i posve zasluženo ponizili najveći hrvatski klub – Cibonu, koja je samo četiri dana prije razmontirala Zadar. Igrači trenera Josipa Sesara, koji je dio iznimno bogate i uspješne karijere, proveo i pod Tornjem osladili su se najdražim skalpom. Jer, dobiti Cibonu ipak je vrh vrhova. Bez obzira na to što je Cibona odavno izgubila na vrijednosti. Ali, ime Cibona je uvijek dovoljan magnet.
Jedan od najvećih talenata hrvatske košarke već drugu sezonu iznimno uspješno vodi goričke košarkaše. On sam je priznao da je u duši vjerovao da je ovakav ishod moguć, ali da to nije htio javno isticati, da ne bi svojim pulenima stavio preteško breme na leđa. Gotovo ispunjena dvorana u Rakarju mogla je uživati i na kraju s velikim ponosom i ushitom otići svojim kućama. Ali, bez obzira na ogroman uspjeh, Sesar je ostao smiren i realan.
„Ovaj pobjeda je jako važna na planu samopouzdanja i vjere u vlastite mogućnosti. Ali, ipak ćemo se mi na kraju boriti za prvoligaško ostanak. To je naša stvarnost. Naravno, ako nam se ukaže slična prigoda kao ova, znat ćemo je iskoristiti. Drago mi je da se Gorica sportski diže, da postaje pravi sportski grad, što s obzirom na gustoću stanovništva, infrastrukturu i podršku lokalne zajednice i građana, posve zaslužuje“, podvukao je nakon velikog trijumfa Mostarac Josip Sesar.
I na kraju balade, još nekoliko rečenica o nedjeljnom nogometnom spektaklu pod reflektorima…
Na Gradskom stadionu su prvi put od njegovog otvaranja, 1987. godine zasjali reflektori. A čast da ih prvi iskuse, naravno, osim domaćina, najvećeg iznenađenja dosadašnjeg dijela sezone u Prvoj HNL, imali su splitski Bijeli. Ponos Dalmacije – Hajduk. Rezultat je s obzirom na pruženo na besprijekorno uređenom travnjaku, posve realan. Svakome po bod i tako je Gorica ostala na četvrtom mjestu, s čak deset bodova ispred Hajduka. Ponovil0 se i jedna slika koju ne bismo više voljeli gledati. Naime, istočna tribina je zjapila prazna. Jer, kao što znamo, prema pravilima koje je odredio Hrvatski nogometni savez, ona je namijenjena gostujućim navijačima.
U ovom slučaju, konkretno, 206 karata je dobila Torcida. Ali, njih se u Gorici pojavilo otprilike 500 i svi su htjeli na stadion. Zbog rigoroznih sigurnosnih uvjeta, nije dopušten presedan pa se ovih 206 s kartama solidariziralo s ostatkom i odlučilo utakmicu pogledati u obližnjim ugostiteljskim objektima.
Kažemo, trebalo bi nešto učiniti po tom pitanju istočne tribine. Jer, kako su kamere postavljene na onu zapadnu, svi oni koji diljem Hrvatske gledaju utakmice iz Velike Gorice, ne mogu steći dojam o napučenosti i ispunjenosti tribine koja je zadužena za domaći puk. Ovog puta ih je bilo 3700. Ali, bilo bi puno ljepše kada bi i ona istočna vrvjela od gledatelja i navijača. Ugođaj bi bio još bolji i kvalitetniji.
Piše: Goran Klobučarić
