Nerazdvojna četvorka (Spajić, Melita, Lara i Žac) iz 3.D. razreda opće gimnazije, neobično je voljela zasjesti u svoj separe male birtijice, tidesetak metara udaljene od njihove škole. Nije to mjesto bilo ništa posebno. Istinu govoreći, bila je to rupa, ali rupa s jednom velikom prednošću pred svim ostalim birtijama, a to je neposredna blizina škole. E, vidite, u tom je bio sav njezin čar jer, s obzirom da su tamo visjeli isključivo srednjoškolci, pružala je dojam oaze koju nisu mogli kontaminirati nepozvani ili, ako baš hoćete, nepoznati gosti. Takvu konstantno internu atmosferu teško da je mogao ponuditi bilo koji drugi ugostiteljski prostor i zato je svu skromnost interijera kompenzirala to svojstvo koje je svim učenicima, pa tako i našoj četvorki, bio komfor od presudnog značaja. Tamo su provodili sve velike odmore, sva markiranja, nekad čak i male odmore, a ludi Spajić jednom je tu otišao popiti pivu na slamku nakon što je usred kontrolnog iz fizike, profesoricu zatražio da ga pusti na wc. Kad se vratio na sat, nije bio pijan, ali ni baš sasvim trijezan jer je ta piva bila prva (prehrambena) namirnica koju si je taj dan gurnuo u usta.
„Pa gdje si ti tako dugo?“, pitala ga je profesorica kad se vratio nakon dobrih 15 minuta.
„Oprostite profesorice, obično to kraće traje, ali ovo danas, stišćem i stišćem i nikako da…“
„..Dobro, dobro, ne želim sad detalje“, zblesirano ga je odrezala usred rečenice, a on se samo zadovoljno nasmiješio, pohvalivši se kasnije da mu je i bio plan ogaditi joj pomisao da ga previše zapitkuje gdje je bio i što je radio. Kakav sam ja fakin, tepao si je.
Sve je ili počinjalo ili završavalo u njihovom malom separeu, u tom jeftinom tkaninom presvučenom utočištu. Tek kad bi tamo bile prepričane, sve njihove dogodovštine zaslužile bi status potpune proživljenosti. Ti slatki isječci vremena davali su ton čitavom njihovom danu. Gusti dim cigareta, tračanje profesora i drugih učenika, prepričavanje najaktualnijih fora poput one kad je Petrićka na upit Jage (profe iz zemljopisa) na upit o rudnim bogatstvima Danske, krenula Skandinaviju prstom tražiti po Africi. Kad je bila negdje na sredini afričkog kontinenta Spajić je bio u elementu: „Desno od Konga, desno od Konga!“ Petrićka se iznervirano okrenula i sva važna sasula Spajiću, žustro kao da u razredu nema profesorice: „Joj daj kao da ne znam da je Kong u Aziji!“
Četvorka se slatko nasmijala, prisjetivši se te zgode.
„Baš je Miss Inteligence“, Lara dometne u nadi da će svi potvrditi njene riječi. Nije organski mogla podnijeti Petrićku jer je, kako je mislila, unatoč mentalnim deficitima, ova po pitanju seksipila bilježila suficit kojeg je bilo teško nadmašiti. Da skratimo, pače pojednostavimo, bila je ljubomorna ko pas što su se svi mužjaci lijepili na nju.
„Znaš kaj je najgore, nije ta Petrićka ni tak glupa“, izusti Žac, a prije nego je uspio reći da je ona samo zbunjena već je krenuo protunapad.
„Nije da, još je gluplja!“, Lari je glas zazvučao muškasto, kao i inače kad nekog bijesno ogovara.
Spajić se na to podrignuo, tako da ga se čulo nadugo i naširoko. Neki prvašići (kako su nazivali gimnazijske junfere) taman su ulazili birc. Već rutinski (uvijek to radi jer zna da će se ostalima svidjeti) Spajić se obrati Žacu kao da ga tobože opominje:
„E Žac, pa nisam te tak učio, daj nemoj tak pred ljudima, eeej!“
„Oprosti, neće se ponoviti“, Žac je već znao svoj dio scenarija.
„E al’ znaš kaj je najgore“, Spajić pojača glas da bi bio siguran da će ga i za ostalim stolovima čuti.
„Nije mi bed kaj se tak glasno podriguje i sramoti nas, nego to kaj se đubre namjerno podriguje kroz moja usta. Ku’iš da ispadne ko da sam ja, a ne on“, reče Spajić i ponovo se podrigne, tako snažno da su se stakla zatresla.
Melita koja je bila vrlo šutljiva i povučena, ali je imala taj divan utjecaj na ljude da se natječu za njenu pažnju (tiha voda brege dere, kažu), konačno se oglasi:
„Joj daj više prestani, ispovraćat ću se, sve smrdi po Poli-ju, fuj!“
„Lažeš Melita, jeo sam zimsku“, spusti joj Spajić.
„Jebe mi se i da je proljetna, prestani ako ne želiš da ti se izrigam u krilo!“
„Pa ne bi ti bilo prvi put“, uživao je Žac podsjećajući se scene s nedavnog dočeka Nove godine.
„Ko joj je kriv kad ne zna pit“, Lara se pridruži.
„Isuse, ko da je to nešto za hvalit se, to da znaš pit. Kaj bu još i diplome za to počeli dijelit“, branila se Melita, ali blago, s razumijevanjem da se njena prijateljica samo dobrohotno šali na njen račun.
„Da, moći će se dobit’ certifikat za profesionalnog pijanca“, veselo će Žac.
„Kul, onda i ja imam šanse za kakvu takvu karijeru“, nabačenu lopticu opali Spajić i upita:
„E a kad smo kod novogodišnjeg tuluma, tko su bili oni likovi koji su plesali na haubi policijskog auta?“
„Ma neki đaneri s Ciblje“
„Da mi je znat di su bili murjaci kad to nisu skužili“, primijeti Lara.
„Kaj di su bili, duvali su negdje u mraku i brijali da im se priviđa da im netko skače po haubi“, samouvjereno će Žac.
„E, al gazdina reakcija kad je ujutro ušao u birc i pitao – Koja je budala ulilo vodu u cd ploču“, uletio je Žac. Premda mu je bilo malo i žao tog čovjeka koji im je za vrlo male pare iznajmio birc koji je do jutra bio nemalo demoliran, ipak nije mogao odoljeti da iz tragedije stvara komediju.
„Da, koji užas, lik je gramatički žešće zastranio. Pa koja budala govori – koja je budala ulilo vodu u cd ploč, e ulilo vodu u cd ploču“, Spajić je ponavljanjem želio pojačati efekt. Nešto ga je štrecnulo u grudima pa je odlučio stati, s nejasnim osjećajem da nije to baš ok prema poštenom čovjeku – gazdi.
„Joj jadan gazda“, kroz osmijeh prožet suosjećanjem procijedila je Lara.
Bilo je 16:22, još 3 minute do kraja velikog odmora, 3 slatke minute bezbrižnosti nad koju se polako nadvijao tamni oblak obveze povratka u školu. Nošeni dobrom vibrom hodali su prema školi. Preživjet će lakše u limbu svog zajedništva onu napornu Limesićku (kako su je interno zvali), profesoricu matematike.
„Ulimbirani smo braćo i sestre, ulimbirani“, bodrio ih je Spajić dok su se u mješavini ugodnog sjećanja na život u separeu i predviđanja loše atmosfere koja slijedi, bližili učionici…
