Nova runda masovnog cijepljenja i ovaj vikend u cijeloj Zagrebačkoj županiji. U Velikoj Gorici Pfizerovim cjepivom cijepit će se 2000 ljudi. Već na samom početku, čim su se u 8 sati otvorila vrata Srednjoškolskog centra, krenuo je red.
„Tako je svaki put, ljudi ranije dođu pa zauzmu red, stariji imaju kasnije posla u vrtu, neki moraju na posao, no kraja dana sve se to raščisti i relativno brzo ide. Do sad nije bilo nikakvih problema“, govori nam koordinator iz goričkog Stožera Civilne zaštite.
I zaista. Red se brzo smanjuje, oko 9 sati potpuno se prepolovio, nema brige, nema problema, svi su stigli po svoju dozu cjepiva. Unutra dobro organizirane službe i volonteri raspoređuju građane do njihovih mjesta, tu je i ekipa Hitne pomoći za one koji osjećaju vrtoglavicu ili im nije dobro, ekipe Crvenog križa uskaču u pomoć, liječnici na cijepljenju objašnjavaju proceduru, eventualne nuspojave i daljnje postupanje. Sve je brzo, pedantno i odlično organizirano.
I autorica ovog teksta danas se cijepila.
Koronu sam preboljela početkom prosinca prošle godine, te iako još uvijek imam manju količinu antitijela, preporuka liječnika bila je da se cijepim. Bar jednom. Lagala bih kad bih rekla da se nisam dvoumila, da me nije preplavio strah, briga i razni drugi osjećaji i pitanja koja su se pojačavala kako se dan cijepljenja približavao. Jutros sam oči otvorila već iza 5 sati. Od uzbuđenja. Ili panike. Od neočekivanog. Nepoznatog, liminalnog prostora.
Korona koju sam ranije navela i uspješno preboljela nije prošla bez posljedica. Do danas mi se nisu vratili kompletan okus i miris. Neke namirnice poprimile su sasvim drugi osjet pod mojim okusnim pupoljcima, mirisi su postali intenzivniji, a osjećam i neugodne mirise koji su se prvi put pojavili nakon korone. Pojačao se i osjećaj anksioznosti i stezanja u prsima, no najveći post covid simptom s kojim sam se dugo borila bile su teške nesanice i neurološki poremećaji; trnci u rukama, nogama i glavi. Ne želim se tamo vraćati, ne želim to opet prolaziti. I zato- se cijepim.
Cijepim se i zbog svojih roditelja s kojima i dalje boravim pod maskom, koje već mjesecima nisam poljubila u obraz ili čvrsto zagrlila, zbog svojih prijatelja, kolega i ljudima uz koje boravim, s kojima se družim.
Cijepim se jer više ne želim čitati osmrtnice i crne statistike, brojati krevete i respiratore, slušati o zarazi, o bolestima i strahovima. Cijepim se i jer sam često na putu; u vlaku, busu, bla bla caru, cijepim se i jer živim na dvije adrese i u dva grada. Cijepim se jer studiram, cijepim se i jer radim- i to posao u kojem sam stalno okružena ljudima. I napokon, cijepim se jer želim ponovo disati, želim se bez straha uz nekoga stisnuti, želim se osjećati slobodno i sigurno.
Pripremila: Ana Katulić
