Subota. Osam navečer. Već sam se zavaljala u kauč, s mačkom koja mi prede na prsima dok probavljam netom spravljene kuglice od datulja i oraha (ha, mora se ženska i malo počastit’, ionako sam zadnjih dana previše na kuhanom vinu, pa da ujednačim nutritivne vrijednosti, mislim si) Znam da Kaminjosi sviraju večeras, u udarnom terminu, u 21, kod Muzeja. “Ajde, diži dupe s kauča, ako si jučer cupkala na Jacquesu red je da podržiš i frenda. Uostalom, jutros si ga srela u Dobrom danu i rekla doć na koncert”, kažem sama sebi. Znakovito ili ne, u daljini čujem neke taktove i buku. Bit će da su taman završili s tonskom. Poruka frendu, javila se i Snješka, dižem guzicu. Ajmo na koncert.
Za Mel Camino znam još otkako su bili El Camino. Doduše nisam baš sigurna tko je činio prvu originalnu postavu, ali znam da su bili Majsec, Kordić i Zduna, nekad se priključio i moj frend Vanja (kojeg, otkako je otišao iz tog banda, više i ne vidim), bio je tu i Rudi, senjorita Martina koja camina negdje po Barceloni, Miha, Veljo…ma tko bi to sve više popratio. Zadnji album koji sam konkretno poslušala bila je valjda Kapadokija, a onda bih sporadično, kako se pojavio koji singl, zavrtila ga na repeat, for old times’ sake. Vrijeme starog Vegosa i Irish puba, svirki u Rakarju i goričke scene polako je bljedilo, svi smo se nekako razišli, porazbacali, odrasli, neki su se poženili, neki preselili, Caminjosi su mijenjali postave ko čarape, a jedina konstanta bio je Majsec. Filozof, sanjar, vjetropir, tekstopisac, Frik (iz kvarta), Zlatko, od benda nije odustao.
Malo kasnim, al stižem na vrijeme. “Hvala Gradu što su nam omogućili da sviramo u ovom terminu, a ne kao do sad, popodne, za vjeverice i ptice”, govori Majs na mikrofon, dok malobrojna ali vjerna publika ohrabruje pljeskanjem, promrzlim rukama u rukavicama koje ubijaju glasnoću tog istog pljeska. Većinu lica prepoznajem, tu je i Majsecova mama (podsjetila me na moju, najvjerniji fan na svim nastupima), ima nekih novih ljudi, neka mladež, zalutali ili ne slušaju cijeli koncert, čak i redari cupkaju (ne bih rekla da je od hladnoće). Prvi redovi su prazni, pa i drugi, treći, ali očekivano- nije to više Rakarje, nije to stara scena. Ova nova preselila se negdje na toplo, uz bocu Whiskeya za 700 kuna. “To je Gorica. Od naše publike više i ne možeš očekivati “, rekli bi zločesto. Al neka. Skupilo nas se. Oni koji su s Kaminjosima odrastali sad su se podbočili na ono malo adventskih stolova, zauzeli neka pozadinska mjesta, uzeli vino, neki i fritule. Dečki redaju pjesme, uglavnom novije, našla se i pokoja stara, eno i EKV za gušt odsvirali, Majsec animira u pauzama (to se promijenilo nije). I onda pomislim kako me ni u jednom trenu nisu vratili u onaj već spomenuti Vegos, u meni ni trunke nostalgije, ni sjete, čak ni Vjetropir nije isti.
I nije. Ništa zapravo nije isto. Pa ni Mel Camino. Novi smo. Drugi smo. Odrasli ili ne idemo dalje, stvaramo dalje, gradino nove puteve i naše novo vrijeme, nove vrijednost i želje, izražavamo se javno, nesmetano i neopterećeno. I dok su nam problemi; ljubavni, životni, ljudski, univerzalni, možda i ostali isti danas ih drugačije gledamo, drugačije im pristupamo i rješavamo ih, drugačije postavljamo prioritete. Stariji smo, vjerojatno zato i mudriji. Kaminjosi su danas novi, a opet stari, s prepoznatljivim Majsecovim tekstovima, ali uz prstohvat novog zvuka, malo synth popa, ali nimalo umorni, zamorni, još uvijek ih fura ista dječačka razigranost, isti zanos, radost i osmjeh na licu bez obzira na hladoću u kostima i eventualni išijas koji se pojavljuje zbog godine proizvodnje. Ima nešto karmički u stihovima “Možda i jesam ostao samo stari vjetropir, što mogu kad sve ostalo meni ne donosi mir”. Ne stremi Mel Camino planetarnoj popularnosti, pa i sam Majsec mi to (možda i nerado) često priznaje. Ali nisu zato odustali. Upravo suprotno, i dalje rade, idu, pišu, sviraju, gažiraju, guraju, izražavaju se. A ima li išta ljepše nego to činiti kroz glazbu, kroz umjetnost dati dio sebe, svoje intime, iskreno, publici koja će te, pa makar i malobrojna, nagraditi pljeskom, pa bio on i u rukavicama.
I zato dečki; Zlatko, Vid, Viktor, Tomislav i Zoran: naš naklon i čestitke. Jer najlakše je ostati doma na kauču i ne raditi ništa.
Vjerujem da većina vas (ako ste uopće i došli do kraja ovog teksta) sigurno jučer nije bila na koncetu. Ništa zato. Možda za Mel Camino niste ni čuli. Ni to nije važno. Ali još stignete, što god želite i gdje god stremite. Kad? Sad! To je inače i naslov njihovog zadnjeg, četvrtog albuma, pa bacite uho. Možda se i ugodno iznenadite pa vas jedan petak navečer, recimo tamo 21.12. u 20 sati put odvede do tog već gore izreklamiranog birca, na još jednu njihovu svirku. Nećete požaliti što ste digli dupe s kauča. Vjerujte.
Ana Katulić
