Škola, zadaća, učenje, tri puta tjedno plivanje, pa onda i pokoji izlazak s društvom i uz sve to još su osvajači nagrada i priznanja na najprestižnijim domaćim i inozemnim robotičarskim natjecanjima. Braća Antonio, Ivan i sestra im Dora mladi su znanstvenici koji neumorno promišljaju, programiraju i izrađuju prava mala čuda tehnike. Dora i Antonio nedavno su se vratili iz Sydneya, iz Australije gdje su nastupili na svjetskom natjecanju u robotici. Zajedno s kolegom Borutom Patčevim osvojili su 2.mjesto u pojedinačnom i 1. mjesto u kategoriji supertimova. „Jedna simulacija predstavljala je nepristupačni teren u koji ulazi robot koji razlikuje žive i mrtve žrtve. Njegov je zadatak da prvo spasi žive, a potom mrtve žrtve i nakon obavljenog zadatka napusti evakuacijsku zonu“, objasnio je Antonio što to točno njihov robot radi i kako je izgledao segment natjecanja.
Zadaci sve teži, želja za medaljom sve veća
Nakon četiri dana vratili su se puni dojmova, ali i novih prijatelja. „Upoznali smo ljude iz Irana, Italije, Amerike. Svaki dan su staze i zadaci bili sve teži, a želja za medaljom sve veća. Bilo je puno napora, znoja i suza, ali cilj nam na kraju nije samo bio uzeti medalju već se i družiti i upoznati nove prijatelje“, govori nam Dora. Najmlađi u familiji, Ivan, u Australiji se nije natjecao jer, na njegovu žalost, još nije dosegao potrebnu dobnu granicu, no zato odlične rezultate ostvaruje u Zagrebu, Sloveniji ili Austriji gdje se ove godine plasirao od 2. pa do 5.mjesta.
Barišić: Nije Gorica samo zabijeni gol, ona je i znanost
„Veliko je to priznanje, ali i nacionalna čast i ponos. Za Hrvatsku često kažu kako imamo talentirane ljude ali nemamo uvjeta za rad. Zato smo mi tu da im pružimo podršku i osiguramo uvjete. Želimo dugoročno razvijati uvjete, okolnosti koje će poticati mlade, graditi novo društvo kojem ćemo dati i stimulativnu podršku. Nije Gorica na karti svijeta prepoznata samo kroz zabijeni gol ili koš, već i u znanosti“, podvlači gradonačelnik Dražen Barišić koji je, zajedno sa zamjenikom Krešimirom Ačkarom i savjetnicom za djecu i mlade, Arijanom Matagom Tintor, primio cijelu obitelj Dijanić. Najveća podrška mladom trojcu su mama Slađana i tata Lovrek. Tata sav ozaren prepričava gradonačelniku i suradnicima dojmove iz Australije, iznoseći interesantne, svakako ne ništa manje bitne, podatke kako svaki od robota košta između 40 i 100 tisuća kuna. Tu valja dodati kako sve dijelove i građu većinski nabavljaju sami, pa Lovrek podvlači kako im je svaka pomoć i potpora dobro došla.
Uspjesi u robotici nisu dovoljno vrednovani
Nažalost, uspjesi u robotici u obrazovnom sustavu nisu prepoznati kao uspjesi koji se boduju prilikom upisa na željenu školu ili fakultet, pa Lovrek apelira da se i ta stavka razmotri, jer osim što djeca kroz ovakve aktivnosti iskazuju visoku razinu tehničkog i matematičkog znanja, tu je i učenje programiranja i nekih kompleksnijih sadržaja i vještina nego što se uče u školi.
Oko 350 tisuća kuna vrijedne robote koje su u gradsku upravu donijeli sa sobom kako bi ih pokazali i pohvalili se, Dijanići su potom spremili u kofer. Treba na njih paziti, dodaju, jer samo jedan mali izgubljeni djelić velika je šteta. Pitamo ih što bi voljeli izrađivati u budućnosti…možda strojeve koji sami čiste kuću, idu u dućan ili po kruh? Nisu još tako daleko razmišljali, zaključuju. Ono što je njima najdraže je da i dalje rade i stvaraju, da se razvijaju i budu još bolji i još uspješniji. I mi im želimo puno sreće i uspjeha.
