Kako nam se bliži Mjesec hrvatske knjige (počinje za manje od mjesec dana!) u čijem će fokusu ove godine biti hrvatski autori, u ovotjednoj preporuci iz Gradske knjižnice donose prikaze čak dviju knjiga vrhunskih domaćih pripovjedača.
U romanu „Putujuće kazalište“ Zoran Ferić po prvi put se pojavljuje ne samo kao pripovjedač već kao i kroničar povijesti vlastite obitelji. A ta je itekako bogata, neobična i vrijedna priče. U prvom dijelu pripovijeda o obitelji s majčine strane, o djedu liječniku, židovskom ruskom emigrantu, i baki koja ga je upoznala radeći kao medicinska sestra u zagrebačkoj Bolnici Sestara milosrdnica. Sačuvana je i jedna bolnička fotografija koja se nalazi u knjizi i koja je možda njihova zajednička, a možda i ne, ali je svakako označila početak Ferićeva interesa za istraživanje i zapisivanje ove obiteljske priče. Članovi majčine obitelji mahom su bolovali, a neki i umrli od tuberkuloze, te pošasti koja je u prvoj polovici 20. stoljeća odnijela živote brojnih sličnih koji su zbog neprimjerenih životnih uvjeta – poput onih koji su vladali u kućama na periferijama gradova – neprestano obolijevali bez nade u oporavak. Majka je nekim čudom, iako kao dijete tjelesno iznimno krhka, uspjela pregrmjeti i obiteljske nedaće, i ranu majčinu smrt, i očev odlazak, i opasnosti koje je za nju kao kći Židova donio Drugi svjetski rat u Zagrebu. Očeva strana obitelji porijeklom je iz Hrvatske Dubice, pograničnog gradića na granici s Bosnom, gdje je njegov pradjed bio bogati trgovac, imućan čovjek nagle, divlje i opasne ćudi koju je naslijedio i Zoranov otac. Ferićeva je baka bila ta koja je svojim neovisnim duhom dala pečat čitavoj ovoj strani priče – ljubavni bijeg u okrilju noći s glumcem jednog putujućeg kazališta, djeca ostavljena na brigu majci i sestri. I obiteljski imutak kao da je propao s jednom krivom odlukom, te je danas od nekad bogatih vlastelina ostalo samo obiteljsko ime. Treći dio priče je Zoranovo odrastanje, obilježeno bremenom kompliciranih obiteljskih odnosa.
Roman je iznimno tečno pisan, u stilu pravih obiteljskih kronika, tek treći dio vraća nas poznatom ferićevskom stilu i motivima koji su konstante u njegovoj prozi i bilo je neizbježno da se pojave i u ovom romanu u kojem je očito odlučio „ići do kraja“ ogolivši vlastito odrastanje i sazrijevanje. Voljeli Ferića ili ne, njegova vještina da ispriča priču je neporeciva.
Najnoviji roman Ivane Bodrožić je s druge strane emotivna bomba koja će vas dočekati nespremne. Od Ivane smo navikli na izuzetnu emotivnost i tankoćutnost u svakom njezinom napisanom tekstu, bilo da je riječ o pjesmi, kratkoj priči ili romanu, jer okušala se u svim formama jednako uspješno. „Sinovi, kćeri“ kao da posjeduje još veću dozu svega onoga što je teško imenovati, a što vas tako pogađa dok čitate njezine tekstove.
U romanu susrećemo tri pripovjedačka glasa, metaforički rečeno tri strane jedne medalje – ako je tako nešto uopće moguće. Prvo se upoznajemo s perspektivom djevojke koja nakon teške prometne nesreće ostaje zarobljena u vlastitom tijelu – potpuno je paralizirana te s okolinom komunicira isključivo treptanjem. S druge strane, njezine misli kao da nikad nisu bile lucidnije, promišljanja jasnija i saznajemo sve o njezinoj vezi s osobom koju voli, ali i o teškom odnosu s majkom. Od početka je teško ne suosjećati s mladom ženom u tako bezizlaznoj situaciji, ne povlađivati njezinim mislima, ne opravdavati njezine osjećaje, ali perspektiva se ponešto mijenja kada u drugom dijelu sagledamo situaciju iz drugog ugla, iz gledište njezine voljene osobe. Potpuni zaokret je treći dio i priča djevojčine majke, emocionalni malj koji baca novo svjetlo na sve do tog trenutka napisano, mišljeno i izrečeno.
Kao što piše na koricama knjige, ovo je priča „u kojoj svatko dobiva pravo na svoju istinu, svoju bol i želju da preživi; djeca koja pate za roditeljskom potvrdom, sinovi i kćeri koji žude za prihvaćanjem društva, roditelji oblikovani strahom koji zatim povrjeđuju svoju djecu“.
Ovaj roman možemo smatrati suvremenim, stvarnim, snažnim, vodičem za društvenu i osobnu promjenu, ali njegova najveća vrijednost je u izrazu tako osobnom i nabijenom emocijama; ovaj je roman zahtjevan poput otvorene rane, a od čitatelja traži da ipak neprestano odiže krastu iako bi ju najradije ostavio da zacijeli, izblijedi i da se zaboravi. Činiti nevidljivo vidljivim, neshvatljivo shvatljivim, a sve kako bi se prepoznalo, otvorilo i prihvatilo ono u čemu smo svi jednaki – u tome je snaga romana poput Ivaninih „Sinova, kćeri“. Autorica će u sklopu programa Mjeseca hrvatske knjige gostovati i u našoj knjižnici pa se veselimo zanimljivom susretu i razgovoru!
Pripremila: Ivana Grubačević
