U moru knjiga koje svakoga dana stižu na police naše knjižnice ponekad mi promakne i pokoja koja zaslužuje više pažnje pa sam zato zahvalna jednoj našoj korisnici koja mi je preporučila da pročitam knjigu „Boy“. Nizozemska autorica Wytske Versteeg književnica je mlađe generacije, i iako mi priča o nestanku tinejdžera i vršnjačkom nasilju u početku nije zvučala pretjerano privlačno, u ovom je romanu, umjesto da problematizira – kao što bi bilo za pretpostaviti prema sadržaju na koricama – nasilje među mladima, uspjela problem pokazati iz posve drugog kuta: iz gledišta majke koja želi otkriti krivca za nestanak i smrt dječaka.
Nekoliko je problema koje valja razmotriti i s kojima se mora suočiti pomajka posvojenog dječaka Boya. Priču počinjemo pratiti četiri godine nakon Boyeve smrti kada još uvijek nije razjašnjeno je li trinaestogodišnji dječak počinio samoubojstvo, bio žrtva svojih vršnjaka i kakvu je ulogu u cijeloj priči odigrala Hanna, profesorica dopunske nastave kazališne umjetnosti koja nedugo nakon njegove smrti napušta školu i započinje novi život u zabačenom bugarskom selu.
Nakon prvog vala šoka koji je uslijedio nakon Boyeva nestanka, neizmjerne tuge, depresije, letargije i prepuštanja besmislu, postupno se urušava i odnos sa suprugom Markom. Jedino što još preostaje slomljenoj majci jest neprestano promišljanje o godinama i trenucima koje su prethodile tragediji, neprestano preispitivanje svojih i tuđih postupaka, neizbježan osjećaj krivnje. Što ako ga od početka nije dovoljno voljela? Što ako se bojala kakvo sve nasljeđe njoj nepoznatih predaka Boy nosi u sebi i kakva bi osoba zbog toga mogao postati unatoč svim njihovim naporima da ga odgoje kako treba? Što bi bilo da je zaista bio njezino biološko dijete? Bi li ga tada poznavala bolje? Mogla predvidjeti (i spriječiti) da se dogodi sve što se dogodilo?
Kada od Boyevih razrednih kolega načuje kako je profesorica Hanna s Boyem imala u neku ruku poseban odnos, počinje potragu koja ju na kraju dovodi u Hanninu blizinu, točnije prijavljuje se kao volonterka na Hanninu malom posjedu u ruralnoj Bugarskoj. Hanna niti ne sluti tko je žena s kojom počinje dijeliti svakodnevicu, dok Boyeva majka na umu ima samo jedno: osvetu. Na kraju suzdržana Hanna konačno počinje govoriti o traumi koju želi ostaviti u svojoj prošlosti – smrti dječaka kojem nije mogla pomoći, o svojoj nemoći da mu pristupi, kao što se ne može pristupiti ni pomoći niti jednoj osobi koja to ne želi. Štoviše, u delikatnoj situaciji odnosa učenik – profesor teško je, ako ne i nemoguće, bez osude postići bliskost i prijateljstvo nužno za odnos povjerenja koje postaje temelj za zajedničko rješavanje nekog problema. Drugim riječima, iako je žarko željela pomoći Boyu, zbog njezine profesionalne pozicije to naprosto nije bila opcija. I sama previše uplašena, podvrgnuta suptilnom ili otvorenom zlostavljanju od strane drugih učenika, zapravo se nalazila u istoj bezizlaznoj situaciji kao i Boy. Onih nekoliko prilika u kojima je uspjela postići određenu bliskost, nisu bile dovoljne da stekne njegovo puno povjerenje.
Kako je i zašto stradao Boy? Roman propitkuje mnogo različitih mogućih uzroka na razinama od traumatiziranosti nasiljem vršnjaka, nedostatnosti i nepovjerenja u roditeljsku ljubav, nesigurnosti zbog činjenice da je usvojen, propitivanja o vlastitom identitetu i stalnim osjećajem usamljenosti… S druge strane tu su i dvije ženske priče – jedna majke koja to možda i nije trebala postati, i druga profesorice koja nije mogla zaštiti od ljudske okrutnosti drugo ljudsko biće čija joj je sudbina bila bliska.
Roman koji će vas na trenutke užasnuti, na trenutke razljutiti, na trenutke rasplakati, a u svakom slučaju natjerati na razmišljanje, svakako zaslužuje da njegovih kratkih 160 stranica postanu dio i vaše jesenske lektire.
Pripremila: Ivana Grubačević
