U ovim neobičnim i naoko zloslutnim vremenima bez presedana, barem što se novije svjetske povijesti tiče, kada nas nekako bezobzirno i nasilno, u bolno mjesto naše egzistencije, jedan za drugim, poput strijela ispaljenih tako precizno da iznova pogađaju to isto, bolno mjesto, gađaju: prvo pandemija Koronavirusa sa svim ograničenjima i strahom kojeg je u naše živote unijela, zatim potres, pa prekid opskrbe pitkom vodom na velikogoričkom području uzrokovan puknućem cjevovoda, pa prolazak fronte onečišćenog zraka… dok udarac nejasne budućnosti tek čeka da bude odapet. Jedan za drugim oni silovito, bez iznimke zadiru u prostor privatnosti svakog pojedinca, sileći nas da u njihovoj uzastopnosti vidimo više od naoko tek nasumičnih i nevezanih događaja u vremenu te da nam kroz glavu barem prođe misao o prividu stabilnosti i održivosti globalnog društvenog sustava kojim smo se okružili.
U ovim vremenima, da parafraziram A. B. Šimića, čovjeku je ipak nemoguće ne osjećati se malenim, dok s prozora sobe promatra zvijezde iznad nas.
Mnogi od nas, poput u nekoj otrcanoj priči dvoje ljubavnika, kao da želi pitati 2020. godinu – „Možemo li krenuti iznova?“. No ipak, svaki novčić dolazi s dvije strane, pa tako i ova naizgled apokaliptična i mračna strana bivanja dolazi sa svojom boljom polovicom. Društvo možda jest bolesno i polegnutno leži na bolesničkoj postelji, ali priroda i čovjek nisu. Dok mi mirujemo, svijet i svijest se oporavljaju. U ovim vremenima kada je svijet utihnuo, pruža nam se jedinstvena prilika da zastanemo, predahnemo, napravimo odmak od svakodnevice u koju smo uronjeni i ukoliko uspijemo odgnati strah od neizvjesnosti, u praznim ulicama možemo vidjeti nešto pozitivno. Usprkos svim lošim vijestima, svaki se dan probija i nova količina onih dobih, onih koje ukazuju na veličinu ljudskog srca koje i u najvećem mraku može zasjati. Koliko nam samo ljepše izgleda sunčan dan dok u njemu uživamo tek s naših balkona ili dvorišta? Koliko se češće čujemo s bližnjima da ih pitamo jesu li dobro? Koliko smo više posvećeni svojoj djeci, partnerima, sami sebi? Ako tako odlučimo, i u naizgled lošem možemo vidjeti dobro.
S obzirom da je sve utihnulo, jednako tako, utihnula je i knjižnica. Pojavom COVID-19 epidemije, Gradska knjižnica Velika Gorica zatvorila je svoja vrata i u svojevrsnu karantenu zatvorila je svoje knjige, pustivši ih da u sigurnosti polica dočekaju neke nove ruke i nove oči, koje će ih dotaknuti, pročitati i tako oživjeti priče zapisane među njihovim koricama.
Stoga, ovotjedna knjiga tjedna nije određena knjiga određenog autora, već svaka knjiga. Svatko od nas kod kuće ima knjige koje smo nekada kupili, dobili na poklon, posudili, za koje smo nekoć rekli „ovo želim pročitati“, ali nikada nismo. Svatko od nas ima neku svoju davno pročitanu i možda već lagano zaboravljenu ljubav, pa je ovo možda i vrijeme da ta ljubav ponovnim čitanjem iznova oživi ili da se razumije drugim očima. Svaka takva knjiga ovotjedna je knjiga tjedna. Bez obzira bila ona beletristika: klasik, ljubić ili SF…
Bez obzira bila ona popularno-znanstvena ili znanstvena: teorijska ili praktična… Čitajte, jer čitanje otvara nove svjetove.
Čitajte, jer čitajući učimo. Čitajte, jer čitanje će vas zaokupiti. Čitajte i ostanite doma.
Pripremio: Matija Katulić
