Poznato je da Finci s čitanjem problema nemaju – čitaju uzduž i poprijeko i jedan su od naroda kod kojih je kultura knjige visoko razvijena. A kad u zemlji čiji se čitatelji mogu smatrati mjerodavnima u vrednovanju knjige neki autor ostvari prodaju od 150 000 primjeraka, kritičari mu pišu hvalospjeve i nakon toga mu knjigu prevedu na dvadesetak jezika, možemo pretpostaviti da takvoj knjizi vrijedi posvetiti svoju čitateljsku pažnju.
„Na križanju četiriju cesta“ finskog autora Tommija Kinnunena roman je koji tematski nije lak, ali je lako prohodan. Priča sa dalekog sjevera Finske plijenit će vašu pažnju od prve stranice, ali put koji ćete proći koračajući s likovima ove obiteljske sage kroz stogodišnji vremenski period neće biti nimalo ugodan. Neka vas to ne obeshrabri – jer uloga umjetnosti, pa tako i književnosti, nije da nas uljuljkuje u savršene svjetove, već da nas izbacuje iz kolotečine i suočava s novim i nepoznatim. Priče glavnih likova – Marie, Lahje, Kaarine i Onnija – dijelovi su slagalice koja dobiva svoje rješenje tek u posljednjem poglavlju knjige, a sve do tada pratimo sudbinu jedne obitelji i povijest čak dviju po mnogočemu neobičnih kuća u selu nastalom na raskrižju četiriju cesta. Tako i poglavlja nose imena različitih putova, staza i cesta na koje je sudbina nanijela likove ove knjige.
Krajem 19. stoljeća Maria završava školu za primalje, ali u selu u kojem se nastanila vlada nepovjerenje u njezino zvanje. Unatoč tome Maria je tijekom svog radnog vijeka uspjela spasiti živote mnogih žena i djece. Maria definitivno nije obična žena – radikalno je drugačija od ostalih. Osim toga što se sama uzdržava, prva u selu nabavlja bicikl (i nauči ga voziti) i postaje samohrana majka djevojčice Lahje. U središtu mjesta gradi kuću koju neprestano nadograđuje, želeći se i na taj način izdvojiti iz zajednice. Kada Lahja odraste, ništa ne želi više nego uklopiti se – nalazi pristojnog i marljivog supruga te pokreće vlastiti fotografski studio. Onni i Lahja dobit će četvoro djece, ali jedino će Johannes ostati s njima u novoj kući, sagrađenoj nakon Drugog svjetskog rata nakon kojeg Onni više nije bio isti. Osobna drama koju Onni proživljava, a koja je poremetila ionako krhku obiteljsku ravnotežu, utjecat će i na ostale obiteljske veze, sve do kraja 90-tih godina prošlog stoljeća kada zahvaljujući Johannesovoj supruzi Kaarini neke tajne konačno izlaze na vidjelo, a neke od njih ostaju zauvijek zakopane.
Svaki od likova u ovoj knjizi nosi svoje breme različitosti, svaki se od njih izdvaja od ostalih i prešutno nosi biljeg zbog kojeg biva izopćen. Disfunkcionalnost međusobnih odnosa prije svega proizlazi iz šutnje kojom se okružuju, čak i ako naslućuju da bi progovaranje o onom bolnom donijelo olakšanje.
„Kad se ničije breme ne dijeli, a problemi se ne spominju naglas, ništa se ne može ni riješiti.“ Upravo ova rečenica savršeno opisuje ono čemu nas može poučiti čitanje ovog teškog djela – šutnja vodi u samoću i izopćenost, ali ne mora biti i naš jedini i konačni izbor.
Pripremila: Ivana Grubačević
