Roman francuskog autora Nicolasa Mathieua „I djeca njihova za njima“ nije još samo jedan roman o odrastanju. To je razorno djelo, prava bomba u suvremenoj književnosti, iako je tema sazrijevanja već prožvakana i sažvakana u mnogim drugim romanima. Teško je zapravo definirati kako i zašto baš ovaj roman pogađa „ravno do dna“ tog osjetljivog razdoblja u životu pojedinca, razdoblja u kojem djeca postaju ljudi, tog najtežeg, najgorčeg razdoblja kada je sraz između onoga što želimo za sebe i onoga što zapravo možemo dobiti od života najjače izražen, razdoblja kroz koje se prolazi uvijek „glavom kroz zid“, žestoko, bezobzirno i samoživo. Nicholas Mathieu uspio ga je svojim riječima uhvatiti na najbolji mogući način.
Radnja romana smještena je u francuski provincijski gradić, u „neku drugu Francusku“ daleko od turističkih središta i blistavog glavnog grada Pariza. To je Francuska opustošenih i propalih tvorničkih postrojenja u kojima na nevažnim poslovima preživljava niža radnička klasa. Postoji u gradiću i nekolicina imućnijih, ali i kvart koji naseljavaju isključivo marokanski imigranti, zajednica koja živi na socijalnom rubu. U središtu radnje je nekolicina mladih čije adolescentske godine pratimo od ljeta 1992. i eksplozije grungea, Nirvane i njihova hita „Smells like teen spirit“ (iako ne možemo reći da ponuđeni soundtrack ima neku veću ulogu u životima glavnih likova, osim što definira određenu atmosferu pojedinog opisanog razdoblja). Tijekom četiri vruća ljeta kao zaustavljena u vremenu pratimo prijelomne trenutke u životima glavnih likova Anthonyja i Hacinea koji su, iako na različitim stranama političke i društvene ljestvice, i iako to ni ne slute, po mnogočemu slični. Anthonijeva opsjednutost djevojkom koju ne može imati i zaljubljenost i čežnja kojih se neće moći riješiti punih šest godina obilježit će neke njegove ključne životne odluke, a u težnji da ju konačno osvoji, da je postane vrijedan u vlastitim očima, silno će poželjeti imati neki drugi život umjesto onog koji mu je dodijeljen. Hacineova težnja da se razlikuje od oca koji je čitav život proživio u svojevrsnoj pokornosti – kao radnik i onaj koji je prisiljen privređivati za obitelj – učinit će ga u jednoj životnoj fazi prvakom narko lanca. Obojica će ipak nekako nastaviti baš tamo gdje su njihovi roditelji stali.
Ono u čemu je Mathieu najbolji opis je tjeskobe i klaustrofobičnog osjećaja kraja djetinjstva i hvatanje upravo onog trenutka kada je potrebno odvojiti se od roditelja, trenutka u kojem djeca odrastaju, a roditelji ponovno uče biti roditelji, ovoga puta ne više djeci, nego odraslim ljudima. To strašno zamjeranje na obje strane nalazi svoj glas na stranicama ovog romana i opisano je upravo maestralno.
Ako smo glazbeno izraženo krenuli od „buke i bijesa“ „Smells like teen spirit“ , završili smo negdje u stihovima pjesme „Once in a lifetime“ Talking headsa pitajući se kako smo, dovraga, stigli do ovdje? Može li čovjek uopće pobjeći od nasljeđa svojih roditelja, ili su budućnosti djece već unaprijed odlučene okolnostima njihova djetinjstva i odrastanja, završimo li svi na kraju u tom beskrajnom krugu ponavljanja života svojih roditelja ili se treba jednostavno pomiriti sa činjenicom da u većini slučajeva kreću „djeca njihova za njima“? Budite spremni na mnoga pitanja koja ćete si postavljati nakon čitanja ovog sjajnog romana.
Pripremila: Ivana Grubačević
