Nedavno objavljena knjiga od dvanaest priča koje čine zbirku „Poštovani kukci i druge jezive priče“ autorice Maše Kolanović vrlo bi lako mogla biti domaća knjiga godine. Vjerujte, već dugo niste čitali nešto što tako ispravno ukazuje na sve ono što je u današnjem društvu, u ovoj našoj zemlji i u nama samima krivo, i to čini uz toliko duboke empatije i melankolije kojom je bila protkana i njezina ranija knjiga „Sloboština Barbie“. Dubrovnik koji je postao kulisa, umiveno ustaštvo na ulicama Zagreba, potrošnja koja nadomješta ljudskost, majčinstvo o kakvom nije pristojno govoriti, banke kao sablasni stupovi naših života, emocije kakve ne viđamo u reklamama, a osjećamo ih tako snažno…To je svijet koji Maša Kolanović istražuje u svojoj maestralnoj zbirci priča „Poštovani kukci i druge jezive priče“ (sa korica knjige, Profil).
Maša Kolanović donosi nam dubinski uvid u ljude kakvi smo postali pod paskom kapitalizma i konzumerizma koji nas gotovo neprimjetno, ali s neviđenom upornošću svode na ništa više doli kukce/kupce, ljude koji se samo žele izgubiti u sterilnim svjetovima IKEE i živjeti kataloške živote, poput onih ljudi u reklamama gdje je svaka osobnost svedena samo na ono prihvatljivo i vedro. Živote koji ne priznaju uspomene, suosjećanje i razumijevanje drugoga. Ljudi iz svijeta koji nestaje polako, ali sigurno doživljavaju preobrazbu u kukce koji se ne snalaze u društvu u kojem su još do jučer vladale neke druge vrijednosti.
„Svaka priča iz zbirke pokazuje kako nam novo doba lomi krila, umrtvljuje ticala, oslabljuje čula. Ako i preživimo, ako se fizički kafkijanski doista naposljetku ne preobrazimo, pitanje je – koliko će nam ljudskosti ostati.“ (Karmela Devčić, Jutarnji list)„Poštovani kukci i druge jezive priče“ knjiga je puna rečenica koje ćete još dugo pamtiti, u kojima ćete prepoznati vlastite strahove, slabosti, nemoć. Bolno istinita, razotkrivajuća i tematski slična najnovijoj knjizi Dubravke Ugrešić „Doba kože“, nizu eseja koji također na neki način razgolićuju sve apsurde i glupost današnjice. Ali dok „Doba kože“ vrišti gorčinom, „Poštovani kukci“ s nekom tugom pristupa istoj temi, uz puno razumijevanja za (uglavnom uzaludan) otpor koji neki od nas kukaca još uvijek nastojimo pružiti svijetu iskrivljenih vrijednosti koji nas okružuje. Jer pisati za Mašu znači „govoriti o solidarnosti, ljubavi i empatiji, nešto što ne čujemo u buci suvremenog društva u kojem su kompetitivnost, izvrsnost, poduzetnost i isplativost na prvome mjestu. Književnost, makar se čini kao potpuno tupo oružje, nužna je i važna, to mi daje smisao u onome što radim.“
Maša Kolanović (Zagreb, 1979.) radi kao docentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na istome je fakultetu diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost te doktorirala. Do sada je objavila niz autorskih članaka o književnosti i popularnoj kulturi, knjige fikcije: „Pijavice za usamljene“ (Studentski centar, Zagreb, 2001.); „Sloboština Barbie“ (V.B.Z., Zagreb, 2008.); „Jamerika: trip“ (Algoritam, Zagreb, 2013.) te studiju „Udarnik! Buntovnik? Potrošač…: popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije“ (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.). Njezina knjiga „Sloboština Barbie“ prevedena je na njemački (Underground Barbie, Prospero Verlag, Berlin-Münster, 2012.). Uredila je zbornike „Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva“ (FF Press i Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2013.) te „The Cultural Life of Capitalism in Yugoslavia: (Post)Socialism and its Other“ (Palgrave Macmillan, New York, 2017., zajedno s D. Jelačom i D. Lugarić).
Pripremila: Ivana Grubačević
