„Ne znam koliko sada imaš godina. Ne znam koje ti je boje kosa, kakve su ti oči ili osmijeh. Ne znam čak ni kako se zoveš. Moguće je da se zoveš Leda. Ne znam što voliš, kakvu glazbu slušaš ni što želiš biti, ili već jesi u životu. Ne znam čak ni jesi li djevojčica. Zamišljam da jesi.“
Potpuno iznenađenje priredio nam je na samom kraju knjiške godine koprivnički književnik Marko Gregur. Nakon „Divnog dana za Drinkopoly“ i „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“ od njega smo i očekivali nešto pronicljivo i vrlo vrlo čitljivo, ali da će istovremeno biti toliko emotivno i toplo napisano, e to nas je, moramo priznati, zbilja bacilo na koljena pred njegovom novom knjigom.
„Mogla bi se zvati Leda“ roman je napisan u obliku zapisa za „moguće“ dijete koje će ih jednoga dana, autor se nada, zaista i pročitati. Dijete je, kažem, moguće, jer još ne postoji. Njegovi roditelji željno ju/ga iščekuju dok se suočeni s činjenicom da možda nikada neće moći imati svoje dijete odlučuju pokušati i s posvojenjem.
U zapisima željenom djetetu budući otac u ulozi pripovjedača želi ispričati priču o sebi, voljenoj supruzi, o svojim i njezinim roditeljima, o odrastanju i o vrijednostima koje bi volio sačuvati i prenijeti na novu generaciju, na svoju djecu. No prije svega želi prenijeti nadu, ljubav i beskrajnu tugu koju donose uvijek novi i novi, kako se pokazuje – beskorisni, pokušaji da se ostvari njihovo roditeljstvo.
„Misliš da je to trajno, da si zaštićen i siguran i da će sve trajati zauvijek, ali djetinjstvo zapravo traje treptaj oka i nije nikakav granit, čak ni vapnenac – prije dvorac od pijeska, ostatak ljeta koje se polako raspada pod trulom jesenskom vlagom.
Onda se moraš odlučiti i postati čovjek, dok polako nestaju obrisi života za koje si mislio da su jedini mogući. Nestaju ljudi koji su te nosili na rukama i pjevali ti uspavanke. Sve prelazi na tebe. Tvoj je red da to činiš – da budeš čitav svijet, nečiji granit i slatka karamela djetinjstva.“
No što kad svu ljubav koju nosite u sebi i želite prenijeti dalje nemate kome dati, što kad se povijest vaše obitelji zaustavlja s vama? To i brojna druga pitanja postavlja, i na njih djelomično odgovara, Marko Gregur u romanu oko čijeg se čitanja ne trebate predomišljati više ni sekunde. I – pripremite maramice!
Ivana Grubačević
