Kratak, ali intenzivan roman „Dvoslojno staklo“ svojoj je autorici, islandskoj književnici Halldóri Thoroddsen, priskrbio već nekoliko nagrada, među njima i nagradu Europske unije za književnost 2017. godine. Sažetog, gotovo šturog izraza, lijepih, elegantnih rečenica koje u trećem licu jednine, kao da ju opisuju, pripovijedaju o životu jedne vitalne žene pomirene sa svime što zrelost donosi sa sobom. Sedamdesetogodišnja udovica živi sama, u malom stanu, veliki je prodala, većinu stvari podijelila i zadržala samo one koje su joj i dalje bitne. Povremeno ruča sa sinovima i njihovim obiteljima, povremeno izlazi s prijateljima na večernja druženja u Bračnom klubu ili u pivnici popije uobičajenu čašu džina. „Nužno je pripremiti se za starost dok je čovjek još bistar.“
Ženinu uhodanu rutinu jednoga dana prekida stranac upornog pogleda, čovjek kojeg ona podsjeća na ženu u koju je nekad bio zaljubljen. Događa se ljubavna priča, zrela i lijepa kakva se može dogoditi valjda samo u tim poznim godinama. Međutim, ta priča nije baš po svačijem ukusu, i kao i svaka priča, i ova doživi svoj, ne baš tako sretan, kraj. Još se neke pojedinosti iz ženina života počinju osipati – prijatelji koji obolijevaju, nerazumijevanje djece za njezine nove životne izbore, na pravo da i dalje, unatoč godinama, živi po svom. Jer starosti nije svojstveno da vrišti, da se ističe, da se gura, da želi. U nekim godinama to postaje posve beskorisno i na koncu konca nevažno. To ipak ne sprečava ljude da budu ljudi, da osjećaju i doživljavaju, ma koliko se od te ljudskosti branili.
Teško je zapravo u malo riječi sažeti ovaj izvanredan roman – nekoliko mjeseci u životu jedne sedamdesetogodišnje udovice ne može biti ne znam kako bogato doživljajima – ali njezin je unutarnji svijet itekako zanimljiv i gotovo da nema rečenice koja sama za sebe ne bi mogla funkcionirati kao lijepa opaska ili čak izreka.
„Ništa nije samoniklo. Ponovno čita tekstove koje je čitala prije mnogo godina. Hvata zrnje što je onomad palo na kamenito tlo. Tlo koje ga sada očekuje drukčije je. Što se prije krilo u sjeni, najednom je bjelodano i jednostavno.“
U svakom slučaju, ovaj kratki roman neće vam oduzeti mnogo vremena, ali će vam podariti mnogo toga o čemu možete razmišljati. Kao da svojim sporim tempom nastoji bujicu neizrečenih emocija zadržati pod kontrolom. „Igle je umiruju i usred motiva ruže sjeti se što joj je bitno: pravilni otkucaji srca.“
Pripremila: Ivana Grubačević
