Rijetko se koji autor može pohvaliti jednoglasnim oduševljenjem od strane svakog tko posegne za njegovim romanima, ali Fredrik Backman je izgleda uspio pronaći tu zlatnu sredinu. Pritom njegovi romani nipošto nisu osrednji – upravo suprotno – od „Čovjeka zvanog Ove“ do najnovijeg „Britt-Marie je bila ovdje“ – svaki od njih osvaja nas iznova svojom emotivnošću i posebnošću.
Britt-Marie najbolje ćete upoznati ako zavirite u njezinu ladicu za jedaći pribor. Vilice, noževi, žlice – točno tim redom i nikako drukčije, jer, pobogu, nismo životinje! Sredovječna kućanica opsjednuta je redom, čistoćom i pisanjem popisa, a suprug Kent, kojem već godinama nije više od savršene kućne pomoćnice, kaže da joj socijalna inteligencija nije jača strana. Nakon što joj suprug doživi srčani udar i ona se konačno prestane zavaravati u pogledu njegove nevjere, Britt-Marie odluči potražiti posao. Jedino mjesto koje se nudi osobi njezinih (ne)sposobnosti, mjesto je čuvarice centra za rekreaciju u zaboravljenom gradiću Borgu. U mjestu u kojem je otvoren još samo jedan lokal, koji je ujedno – već prema potrebi – trgovina, kafić, pizzeria, ambulanta i automehaničarska radionica, malobrojni preostali klinci obožavaju nogomet koji – vrlo neprikladno – igraju na parkiralištu centra za rekreaciju jer nogometno igralište ne postoji. Nitko i ništa ovdje nije u skladu s Britt-Marieinim poimanjem reda, ali jednako kako će njezin dolazak promijeniti stanovnike Borga, tako će i Borg promijeniti nju. Nakon mnogih godina u suprugovoj sjeni tijekom kojih je praktički prestala osjećati i razmišljati, nakon niza godina koje su protekle u revnom brisanju stavki s popisa, Britt-Marie će morati donijeti neke nove životne odluke.
„U određenoj dobi, jedino pitanje koje si osoba postavlja glasi: Kako bih trebala živjeti svoj život?… Ljudsko biće, svako ljudsko biće, ima tako malo nestalnih šansi da bude svjesno sebe, da se otpusti s vremena na vrijeme i prepusti trenutku. I da voli nekoga bez ikakvih granica. Da eksplodira od strasti… Strast je zapravo djetinjasta. Banalna i naivna. Nije to nešto što učimo – instinktivna je i preplavljuje nas. Mijenja nas. Nosi nas u bujici. Ostali osjećaji pripadaju zemlji, ali strast nastanjuje svemir.
Zato strast nešto vrijedi. Ne zbog onoga što nam daje, već stoga što zahtijeva da riskiramo. Naše dostojanstvo. Čuđenje i zgražanje okoline. Njihovo odmahivanje glavama.“
Zaista, kako bismo trebali živjeti svoje živote? Križajući stavke s naših popisa obveza, neprestano opterećeni mišljenjima drugih ili sve prepustiti kaosu? Ili je ispravan put negdje u sredini – dopustiti si osjećati i željeti, ali i biti dovoljno uporan da neke od tih želja i ostvarimo. Tako da naš život postane vrijedan življenja.
Backmanova je rečenica topla i ljudska, jednostavna i svima razumljiva, ali nemojmo se zavaravati da je stoga jednako jednostavna i emotivnost koju nosi u sebi. Možda zato njegovo pisanje pogađa ravno u srce. A čitanjem njegovih romana možda ćemo, ako si to dopustimo, postati i malo drugačiji ljudi.
Pripremila: Ivana Grubačević
