U romanu „Gradovi od papira“ pratimo život fascinantne ličnosti, slavne američke pjesnikinje Emily Dickinson. Ova romansirana biografija djelomično je i fikcija, odnosno neke detalje autorica je izmislila, no većina romana plod je detaljnog istraživačkog rada. Biografije proslavljenih umjetnika često su debele knjižurine s detaljnim opisima i dugim poglavljima. Sa svojih 168 stranica, ovaj roman daleko je od toga i baš ta sažetost i način pisanja koji podsjeća na stil pisanje same Emily je ono što ga čini posebnim i drugačijim od uobičajenih biografija.
Emily je svoje pjesme pisala na malim papirićima i omotnicama koje je onda brižno spremala u ladice gdje su tvorile krhke dvorce od papira. Poglavlja koja su zapravo niz anegdota i detalja iz života Emily Dickinson također ponekad djeluju kao krhki dvorci od papira koje je autorica brižno stvarala uranjajući u svijet Emily Dickinson dopuštajući mašti da stvori neki dodatni detalj koji daje posebnu ljupkost svemu.
„U međuvremenu se njezine pjesme naškrabane po ambalažama, kutijama ili omotnicama nastavljaju gomilati u ladicama, gdje tvore krhke dvorce od papira.“
Emily je očarana prirodom i u svom vrtu koji kao da ulazi kroz prozor njene sobe nalazi vječitu inspiraciju. Povod za stvaranje može biti obična kapljica vode ili vlat trave (koja je nama možda obična), ali njoj toliko neobična, posebna, predivna, vječita inspiracija i fascinacija.
„Pišući, ona sebe briše. Nestaje iza vlati trave koju bez nje nikada ne bismo primijetili… Piše da bi posvjedočila: ovdje je živio cvijet, tri dana u srpnju godine 18**, ubijen pljuskom jednog jutra. Svaka je pjesma sićušan grob podignut u sjećanje na nevidljivo. Ona je sazdana od mesa, krvi i tinte. Tinta joj teče venama, riječi koje ocrtava su kao rumene maline izvučene iz tih tankih modrih linija koje pulsiraju ispod kože.“
Možda nam Emilyne pjesme nekad i uopće nisu jasne, a nekad stvorimo sasvim novo značenje, samo nama namijenjeno. Čitanjem ovog romana, mi uranjamo u Emilyno pjesništvo s novom dozom razumijevanja koja je možda i izmakla u prvom čitanju. Pjesme dobivaju nove perspektive, nove dimenzije, a time i nova značenja.
Zanimljivo je kako autorica na nekoliko mjesta u knjizi ubacuje crtice iz svog života, odnosno piše o svojim selidbama i traženju pravog doma. Što je dom? Gdje je dom? To su pitanja koja se stalno javljaju u knjizi, pitanja čije odgovore traži i sama Emily.
„Priča se da je svoje posjete najprije svela na selo, potom se ograničila na vrt, onda je praktički prestala izlaziti iz kuće, zatim se ograničila na drugi kat, a na koncu se nastanila u svojoj sobi iz koje je izlazila samo u krajnjoj nuždi. No zapravo je već odavno živjela u još manjem prostoru: na komadiću papira veličine dlana. Tu joj kuću nitko ne bi mogao oduzeti.“
Autorica Dominique Fortier nagrađivana je autorica i prevoditeljica iz Quebeca. 2016. godine dobila je Guvernerovu književnu nagradu, najviše književno priznanje u Kanadi za roman „Au peril de la mer“. Kako sama kaže, roman „Gradovi od papira“ napisala je u stanju između sna i jave. Naime, u vrijeme pisanja romana boravila je u kući u Mainu gdje su plime bile visoke to ljeto te bi je zvuk mora često budio po noći. U tom snenom stanju, ona bi napisala stranicu ili dvije i ponovno utonula u san. Vjerojatno su baš zato i poglavlja toliko bajkovita, nježna i snena.
Djelo je s francuskog preveo Bojan Lalović.
Raspoloživost provjerite OVDJE.
Pripremila: Anja Kaltnecker
