„Bila jednom…“ klasičan je početak svake bajke, a ujedno – možda ne posve slučajno – i najnovijeg romana britanske autorice Diane Setterfield „Bila jednom jedna rijeka“. Autoricu smo upoznali kroz njezina dva prethodna romana – hit knjigu „Trinaesta priča“ i roman „Bellman i Black“ – kao vrsnu pripovjedačicu, a ovoga puta u središtu romana upravo su priča i pripovijedanje.
Radnja romana odvija se krajem 19. stoljeća, u kraju uz gornji tok rijeke Temze, a započinje neobičnim događajem u svratištu Labud. Noć je zimskog solsticija, najduže noći u godini, kada na vrata svratišta iznenada dolazi ranjeni stranac noseći u rukama tijelo naizgled mrtve djevojčice. No nakon kratkog vremena djevojčica čudesno oživi. Je li ono čemu su svjedočili gosti svratišta bilo čudo? Ili za to postoji razumno objašnjenje? Bilo kako bilo, ono što treba tek utvrditi je kome djevojčica pripada i to je mjesto u kojem započinje priča ovog romana, sa svim svojim rukavcima i pritocima koji se na kraju slijevaju u jedinstvenu pripovijest. Čak tri obitelji uvjerene su da je djevojčica njihova – imućna mlada majka osjeća da je to djevojčica koja im je oteta dvije godine ranije, obitelj zemljoposjednika vjeruje da je ona kći njihova odmetnutog sina, a župnikova domaćica uvjerena je da joj se vratila mlađa sestra. Njihove priče se majstorski isprepliću i dok na početku naizgled nemaju ništa zajedničko, kako radnja napreduje, čitatelj naslućuje da iza svega postoji nešto ili netko tko ih sve povezuje.
Ovo je roman izvanredne atmosfere, gotovo bajkovite, jer u viktorijansko doba krajevi uz Temzu još su imali svoje riječne vile, dobre duhove i prikaze. Iako je priča u prvom planu i od stranice do stranice napeto iščekujete kako će se razvijati dalje, riječni krajolik u kojem se odvija priča – od izvora Temze do grada Oxforda te farme, sela, riječni otoci na kojima se proizvodi ilegalni brandy, riječni Cigani, riječne magle i šaš, vožnja čamcima na motke, prastari seoski mostovi, svratišta – sav taj folklor također postaje sastavnim i nerazdvojnim dijelom ove priče.
Čitanjem ovog romana doći će na svoje svi ljubitelji majstorskog pripovijedanja, ali i ljubitelji atmosfere života uz rijeku. Kao i svaki od likova, tako i rijeka ima svoju ulogu u ovom romanu. Nepredvidiva, veličanstvena, tajanstvena i moćna, rijeka koja i jest i nije Temza.
„Kao prvo, rijeka koja teče prema naprijed, razlijeva se i u stranu, natapajući polja i zemlju s jedne i druge strane. Pronalazi put do bunara, odakle je ljudi izvlače da u njoj operu donje rublje i skuhaju čaj. Upijaju je membrane korijenja, putuje stanicu po stanicu do površine, nalazi se u listovima potočarke koju se može vidjeti u zdjelama za juhu i na drvenim pladnjevima sa sirom u blagovaonicama širom okruga. Od čajnika ili zdjele za juhu dolazi do usta, navodnjava složene unutarnje biološke mreže koje predstavljaju svijet sam za sebe, prije nego što se vrati u zemlju, posredstvom noćne posude. Na drugim mjestima voda vlaži listove tužne vrbe koji vise tako da dotiču površinu, a zatim, kad iziđe sunce, kapljica kao da nestane u zraku, gdje nevidljiva putuje i mogla bi se pridružiti oblaku, tom velikom lebdećem jezeru, sve dok ponovno ne padne u obliku kiše. To je put rijeke Temze koji nije moguće pratiti zemljovidom.“
Pripremila: Ivana Grubačević
