Delphine de Vigan, francuska autorica srednje generacije, jedna je od onih autorica čiji je spisateljski opus neraskidivo vezan uz njezinu biografiju. Koliko je njezine stvarnosti utkano u do sada objavljene romane, i što je zbilja, a što fikcija – pitanja su koja vas, ako ste s autoričinom biografijom barem površno upoznati, proganjaju cijelo vrijeme čitanja njezinih djela. Za razliku od Knausgaarda koji otvoreno i vrlo detaljno ispisuje svoju biografiju, Delphine de Vigan sličnija je našem Bekimu Sejranoviću, enigmatičnija po pitanju toga koliko je toga izmišljeno, a što se zaista dogodilo, što pripada, a što ne njezinoj obiteljskoj povijesti.
No, krenimo s romanom „Prema istinitoj priči“. Iako bi bolje bilo s čitanjem njezinih (prevedenih) djela započeti od romana „Ništa se ne opire noći“, koji mu kronološki prethodi, započeti s „Prema istinitoj priči“ također nije loš čitateljski izbor. U romanu de Vigan priča priču o spisateljici (samoj sebi?) koju, nakon fantastičnog uspjeha romana u kojem je na šokantan način razgolitila vlastite obiteljske odnose, što joj je dio obitelji i te kako zamjerio („Ništa se ne opire noći“ mogao bi biti, ili jest, taj roman), obuzima kreativna blokada. Spisateljica (dakako) Delphine upoznaje tajanstvenu L. koja utjelovljuje sve ono što Delphine naizgled nedostaje – profinjenost, suzdržanost, discipliniranost, eleganciju. Kako vrijeme odmiče, L. sve više preuzima kontrolu u ključnim situacijama Delphineina života koja izgleda više ne može napisati ni riječi te postaje nesposobna i za bilo kakvu drugu pismenu komunikaciju. Situacija kulminira u trenutku kada se Delphine odluči oduprijeti L.-inim odlukama i pobjeći iz zatočenja u koje ju je prijateljstvo s L. dovelo.
Ako je suditi prema popularnosti psiholoških trilera u posljednje vrijeme, ovom romanu trebala bi biti osigurana velika čitanost, jer on zapravo jest psihološki triler, samo na jednoj suptilnijoj razini. Do kraja ostaje nejasno je li tajanstvena L. stvarna osoba ili unutarnji demon glavne junakinje, bolest kojoj se shizofrena osoba prisiljena sama othrvati. U prilog toj činjenici stoji i to da su svi fizički dokazi L.-ina postojanja nestali ili ispada da ih nikada nije ni bilo. Tanka granica između stvarnosti i fikcije stvarna je tema i problematika ovog romana – u svijetu koji je naizgled opsjednut istinitim, koji se hrani tuđom intimom, tko je taj koji odlučuje o tome što je zapravo istina? I kome možemo zaista vjerovati?
Ne znam možemo li vjerovati svemu što piše Delphine de Vigan, ali istina je da piše vraški dobre romane. Od kojeg god naslova krenuli, pripremite se na to da ga nećete moći ispustiti iz ruku od prve do posljednje stranice.
Delphine de Vigan (1966.) francuska je spisateljica, scenaristica i redateljica. Autobiografski nadahnut prvijenac “Jours sans fin” (Dani bez gladi), gdje opisuje vlastito iskustvo borbe s anoreksijom. “No et moi” (No i ja, 2007.) vinuo ju je na top-ljestvice najprodavanijih knjiga s više od pola milijuna prodanih primjeraka, dobio Nagradu knjižara i Nagradu Rotary International te je snimljen i film u režiji Zabou Breitman. “Ništa se ne opire noći” (OceanMore, 2013.) osvaja čak četiri književne nagrade i više od godinu dana nalazi se na ljestvicama najprodavanijih knjiga.
Za roman “Prema istinitoj priči”, međunarodni hit prodan u preko pola milijuna primjeraka samo u Francuskoj, de Vigan je dodijeljena prestižna Nagrada Renaudot i Nagrada Goncourt des lycéens. Također je predložak istoimenu filmu iz 2017. godine, s Emmanuelle Seigner i Evom Green u glavnim ulogama, u režiji Romana Polanskog. Posljednji roman “Les Loyautés” objavila je 2018. godine. Djela su joj prevedena na preko 30 jezika.
Pripremila: Ivana Grubačević
