Zgodna knjižica nobelovca Daria Foa u izdanju Naklade Ljevak s razgovorom o vladarici Kristini na kraju knjige, koji je s njim vodila Micaela Proccaccia iz Glavne uprave za arhive u Rimu, iz kojeg smo saznali između ostalog da je Kristina Švedska bila „gruba u manirima, oštroumna u riječima i slobodna u razmišljanju“. Ova kontroverzna švedska kraljica voljela je i muškarce i žene, odbila se udati, odrekla se krune te prešla na rimokatoličku vjeroispovijest. Buntovna, nepredvidiva, neovisna i oslobođena predrasuda kraljica Kristina ( 1626. – 1689.) na svom životnom putu imala je mnogo neprijatelja, među kojima i dio svojih podanika, koji nisu prihvaćali činjenicu da je na čelu kraljevstva žena. Otac (Gustav II. Adolf) umro je kada joj je bilo šest godine te je do njezine punoljetnosti vladalo namjesničko vijeće. Voljela je umjetnost i filozofiju i postavši kraljica dala je izgraditi prvo dvorsko kazalište u švedskoj prijestolnici, a švedski dvor postao je jednim od glavnih kulturnih središta tadašnje Europe.
Suvremenica Molièrea, Descartesa i Pascala zalagala se za postavljanje Molièreovih djela na pozornice diljem Europe, a Descartes je bio jedan od njezinih najpoznatijih učitelja s kojim je vodila dubokoumne filozofske rasprave. Borila se za prava žena i manjina, a preseljenjem u Rim, nakon što se odrekla krune, utemeljila je umjetničko-intelektualni kružok, u obliku tjednih susreta na kojima se razgovaralo o umjetnosti, filozofiji, znanosti i književnosti. Iz tog ozračja tadašnje žive kulturne razmjene nastala je Kraljevska akademija (Accademia dell’ Arcadia). Još puno detalja o Kristini Švedskoj saznajemo čitajući ovaj izvrstan roman u kojemu je autor na zanimljiv način opisao pojedine etape životnog puta jedne od najznačajnijih europskih vladarica novoga vijeka.
Dario Fo (1926. – 2016.) bio je cijenjen talijanski dramski pisac, romanopisac, scenograf, redatelj, glumac, slikar i politički aktivist. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1997. godine. Šezdesetih godina prošloga stoljeća povezuje se s borbenom ljevicom, a 1968. napušta službene kazališne institucije, kako bi osnovao družinu „Nova scena“ (Nuova Scena), koja obnavlja tradiciju pučkoga teatra. Sedamdesetih godina osniva kazališnu komunu, s kojom provodi projekt angažiranog teatra, uključujući iskustva srednjovjekovnih misterija, komedije dell’arte, lutkarstva i kabaretsko-revijalnih oblika. Autor je osamdesetak kazališnih djela, od kojih su najpoznatija Smiješni misterij (1969.), Slučajna smrt jednog anarhista (1970.), Bum, bum! Tko je? Policija! (1972.) i Nećemo platiti, nećemo platiti! (1974.). Potkraj života završio je i dvije hvaljene romansirane biografije o ženama koje su obilježile povijest: uz roman o Kristini Švedskoj (Quasi per caso una donna: Cristina di Svezia, 2017.), napisao je i djelo La Figlia del Papa (Papina kći, 2014.) u kojem je glavna junakinja Lucrezia Borgia. Djela su mu prevedena na tridesetak jezika.
Pripremila: Dražena Petrišić
