Ovog četvrtka, knjižničari Gradske knjižnice Velika Gorica predlažu avanturistički roman – “Bornin vremeplov” koji je u kratkom vremenu postao hit među mladima.
Krešimir Butković roman je napisao u samo mjesec i pol dana nakon što je njegov brat blizanac, Tomislav, iznenada preminuo. Njegov nećak, tada desetogodišnjak prišao mu je u suzama i rekao kako će puno učiti, bit će najbolji u školi i napraviti vremeplov s kojim će se vratiti u prošlost i još jednom zagrliti tatu. “Srce mi se stegnulo tada, zagrlio sam ga i rekao da nažalost to nije moguće, ali ću ga ja vratiti u prošlost kroz knjigu i opet će moći zagrliti svog dragog tatu. Tad mi se sve otvorilo; priča se bazira na tome da Borna sa svojom prijateljicom Nikom pronalazi mogućnost pronaći vremeplov. Htio sam Bornu odvesti u vrijeme kad smo njegov otac i ja bili njegovih godina i spojiti nespojivo: povezati prošlost našeg djetinjstva s njegovim djetinjstvom.” Rekao je Krešimir Butković o svom prvom romanu za mlade.
Borbe kvartova, prvi ples, nadmudrivanje lokalnih mafijaša, druga pravila, valuta i govor te utrka s vremenom i policijom djelić su peripetija na koje nailaze u ovoj napetoj i emotivnoj dječjoj pustolovini.
Za Krešimira Butkovića pisanje je, kako kaže, prije svega terapija, potreban ispušni ventil za nabubrene emocije s kojima se ne može više nositi. Svojevrsno pročišćenje koje liječi dušu i ozdravlja ga. Za sebe kaže da piše iz jednostavne potrebe da ne bi trebao vrištati s prozora da ga netko čuje, a ovako i dopire do više ljudi na bezbolniji način. “Imam toliko toga za reći i podijeliti s drugima. Lijepo je kad kroz pisanje naiđeš na istomišljenike i ostvariš kvalitetan suodnos u komunikaciji. Motivira me upravo ta snažna želja da napredujem u suštom prenošenju emocije. Neki populizam, popularnost, samopromocija su mi odbojni iz same činjenice što ja želim biti prepoznat, a ne poznat” kaže Butković.
Krešimir Butković je pjesnik, prozaik, kolumnist, tekstopisac. Svojim najvećim uspjehom smatra to što nije odustao od sebe kad mu je bilo najteže. Njegov cilj je skrenuti pozornost na osobe invaliditetom i njihove potrebe. Naime, sam autor je početkom 90-ih skočio je u more kraj Senja te mu je teško stradala kralježnica zbog čega je završio u kolicima. No usprkos višegodišnjem strahu od mora i kvadriplegiji u ljeto 2010. usudio se ponovno ući u more i zaplivati. O tome što je uslijedilo nakon njegove nesreće te kako je pobijedio strah napisao je knjigu naziva “Fifty-fifty”.
