Tko je Frik iz kvarta? Tko je osoba koja će za potrebe teksta ako treba i sama sebe oteti. Frik iz kvarta nipošto nije čudak iza ugla. Sam sebe više opisuje kao nekoga tko je toliko uronio u pisanje da mu nekad ne da spavati. “Ponekad se znam dignuti iz kreveta u tri ujutro jer sad i odmah moram zapisati misao prije nego to zaboravim”, govori mi.
Diplomirani filozof koji se voli više šaliti na svoj račun “nego izigravati neku facu” opisuje sebe kao hodajući paradoks. “Ja sam toliki frajer da mogu od sebe raditi papka, a da svejedno ispadnem frajer, sve drugo je predosadno. Istovremeno sam i hrabar i papčina, ja sam hrabra kukavica”. Samoopisan u jednoj rečenici, svašta nam je rekao o svojoj novoj knjizi, likovima koje u njima opisuje i životnim očekivanjima što možete pročitajte u nastavku:
Prva knjiga “Frik iz kvarta” je planula što te, priznaješ, posve ugodno zateklo. Što očekuješ od svoje druge knjige?
Priznajem da sanjarim neki boom i volio bih da knjiga uspije. Presretan zbog toga što je biblioteka Albatros odlučila izdati knjigu. Isto tako sam jako zahvalan na onome što imam. Moraš knjizi dati priliku da bude zamijećena jer ja mislim da je ova knjiga definitivno sadržajno jača od prve i osjećam da sam i ja napredovao. Sada već dogovaram neke stvari o kojima ne bi više da se ne ureknem, a na uspjeh počinjem gledati kao na tehničku stvar i prizivam ovoj knjizi uspjeh, svjestan toga da sam ja glavni čimbenik tog procesa.
Tvoji likovi su socijalno osviješteni, međutim pomalo inertni i komforni u svom svijetu. Zbog čega je to tako?
Moji likovi su u jednom trenutku postali svjesni toga da ne mogu mijenjati svijet. Odnosno kada ih je pustio taj megalomanski efekt, shvatili su da mogu mijenjati mikrokozmos u kojem žive. Velika stvar je moći mijenjati stvari na pozitivno u svojoj privatnoj utopiji. Makrostvar je znati da možeš utjecati na mikrorazini i mislim da kad to čovjek shvati da je tek onda spreman na nešto veće. Jer ako je čovjek opterećen brojkama onda sadržaj prestaje biti bitan. Moji likovi su shvatili blagodati mikrorazine u kojoj imaju privilegiju biti opterećeni onim važnim, a to je sadržaj.
Što se događa s likovima iz tvojih priča ako se baš moraju suočiti s problemima, izaći iz svoje zone konformizma i suočiti se sa stvarnošću bez sveprisutnog humora koji sve olakšava?
Postoji Grand Canyon između reći i učiniti jer ljudima je puno lakše i komfornije sanjariti o vlastitoj boljoj budućnosti nego poduzeti potrebne korake da se ona ostvari najbolje što može. Lakše se naći s frendovima za vikend i popljuvati težak život, napiti se, otupjeti i otići doma. Kada ljudi krenu raditi na sebi to više nije put samo ugode nego put discipline i žrtve. Tako da zapravo da, moji su likovi dosta komforni tamo gdje postoje. Ne kažem da su svi takvi, možda mi je samo draže o takvima pisati.
U kojoj od te dvije kategorije ljudi bi onda sebe smjestio?
“Ja sam nevažan”. – Ti si autor tih likova, zašto si ti nevažan? – “Zato što sam i ja i moji likovi i netko drugi. Ja sam područje kontradikcije, Nalazim se s obje strane. Svatko od mojih likova ima i određenu dozu discipline i samožrtve u svakom danu, samo oni jednostavno žive. Ne bi bilo dobro kada bi svi stalno razmišljali o bitku života. Ljudi trebaju postojati, a ljudi koji pišu su svojevrsni pervertiti koji postoje promatrajući i razmišljajući o postojanju.
Svoje pisanje bi onda opisao kao…?
Svojevrsnu perverziju. Ja uživam pišući. To je zapravo vrsta meditacije koja je meni jako ugodna i draga, ja se zabavljam dok pišem.
Kada si počeo pisati?
Sa sedam godina, tada sam počeo pisati prve pjesme. Cijeli život sam naginjao tome, ali sam tek u ranim dvadesetim počeo ozbiljnije razmišljati o tome. Pisanje je moja potreba koju sam zadnjih godina počeo ozbiljnije prezentirati svijetu. Štoviše izdavanje svoje prve knjige mogu u velikoj mjeri zahvaliti Mariju Žilecu koji je poprilično zaslužan za to jer me kolumnom koju pišem za njegov portal Kronike Velike Gorice, naučio disciplini te sam zahvalan na prilici koju mi je dao.
Postoji li priča ili pjesma u tvom opusu rada koja ti je posebno draga ili da te za nju vežu posebne emocije ili uspomene?
Definitivno bi izdvojio “Ti češ danas biti moj prag” i “Pet hodača izohipse – dnevnik zaljubljenog jahača”. Prva najbolje objedinjuje ono zaključeno iz ovog razgovora: ja pišem o Balkancima koji se vole skrivati iza zajebancije, a i sam sam jedan od njih, a uspješno spaja filozofičnost koja očito mene prati. Drugu izdvajam jer se radi o mojim jako dobrim prijateljima i jednoj tadašnjoj ljubavi. Zapravo sam jako sentimentalno vezan za tu priču iz više razloga jer volim i planinu Velebit pa je to sve to skupa jedno sveto trojstvo – ta ljubav, moji prijatelji i ta planina.
Na pitanje da li je emotivno vezan za svoju knjigu, odgovor je- apsolutno da, dok proces pisanja knjige sa smiješkom sjete opisuje gotovo kao intimni odnos dvaju ljubavnika na uspomenu proživljene ljubavi…
“Vidi, bio sam vezan za nju emotivno još tijekom pisanja i ona me toliko izmučila na kraju da ju istovremeno doživljavam kao svoju ženu i najveću neprijateljicu. Mislim da se zapravo radi o tome da je svaka priča jedan isječak zbilje u koji sam pokušao prodrijeti što sam bolje mogao i te priče kad su zajedno na okupu tvore jedan mozaik današnjice gdje stvarno svatko može pronaći ljude na koje nailazi u svakodnevnom životu.
U knjizi se nalazi 50 priča i pjesama koje preispituju kako kaže stvari, bića i pojave koje nas okružuju u svakodnevnom životu. “U puno tih likova ima i mene, a opet je pravi izazov da prodrem u psihologiju ljudi koji s druge strane nemaju nikakve veze sa mnom.
Na kraju, Majsec svoju knjigu “Frik iz kvarta opet napada” opisuje kao putovanje na koje se otisne i za koje nikada ne zna gdje će završiti. Kao poruku svojim čitateljima ostavlja retoričko pitanje obostrane nade da će se ljudima knjiga svidjeti i da će u njoj uživati jednako koliko je on uživao pišući je, jer objašnjava “ako ja nisam uživao u knjizi pišući je kako mogu očekivati da će ljudi uživati u njoj čitajući je”?
Dođite i podržite sanjara koji vas čeka spreman nasmijati vas i ponuditi vam dašak vedrine u sivilu urbanog života!
Razgovarala: Katarina Ježina
