Negdje oko ponoći plavi je policijski fiat 1300 s pola je gasa kružio mračnim zakutcima Velike Gorice u potrazi za lokalnim pankerima, metalcima ili kakvim sličnim probisvijetom koji noći umjesto pred televizorom, provodi opijajući se do besvijesti po raznim opskurnim parkovima i školskim igralištima. Krstareći kroz toplu lipanjsku noć dva policajca na trenutak su se zagledala u punu mjesečinu. ”E ovo je najgore. Puni mjesec. Uvijek se najveća sranja događaju u noćima punog mjeseca. Ljudi povampire pa ispliva na površinu ono najgore. Budimo na oprezu”. rekao je u povjerenju svojem mlađem kolegi policijski narednik srednjih godina kojem su lice krasile, u za to doba neizostavne, brčine u stilu Mate Miše Kovača. Odlučio je na Fiatu ugasiti svjetla zbog poradi, kako je objasnio svom pripravniku, što boljeg prikradanja žarišnim gradskim lokacijama na kojima sve vrvi od poroka.
”Vidiš mali, kad noću ugasimo svjetla na autu, to ti je mimikrija”, narednik je nastojao zvučati domišljato. Nastavio je: ”Slično je na primjer kod lava, koji je žut, pa ga u pustinji plijen ne može vidjeti sve dok nije kasno. E vidiš, ako nemamo upaljena svjetla onda ni nas ne može vidjeti ološ kojeg tražimo. Barem dok za njeg nije kasno hehe”, zadovoljno će narednik.
”Razumijem kolega, ali zar ne žive lavovi u savanama, a ne u pustinjama?”, upita ga mlađi kolega pazeći da ne zvuči kao da se sprda već da je zbilja znatiželjan, što je uostalom djelomično i bio. Premda bolno svjestan da je ulovljen u izvaljivanju opasnog bisera stariji plavac imao je spreman odgovor: ”Pustinja, savana, sve ti je to isto, a što se ove noći tiče ja sam crni lav, a ove pankerske antilope su najebale, razumiješ?!”
”Razumijem u potpunosti kolega!”, reče mladi pripravnik svom mentoru, premda nikako nije mogao shvatiti kako to pustinja i savana mogu biti jedno te isto. "E a što ako nas ulove da vozimo bez upaljenih svjetala?”, znatiželjan je i dalje bio pripravnik.
”A šta šta privest će nas u policiju, ajde nemoj bit budala”, ošine ga narednik i pripali cigaretu. Pod utjecajem njegovog autoriteta mladac plavac počeo je ozbiljno razmatrati mogućnost da je pustinja zapravo savana tj. visoka trava koju netko redovito šiša i to, onako, iz temelja. ”Doduše”, rezonirao je, ”velika je to površina za svakodnevnu košnju, ali ipak što ja znam o pustinjama”, isparavao mu je zdrav razum pred novim, od strane iskusnijeg kolege, nametnutim kutem gledanja.
”Evo ih, znao sam, oni su ko sirena za zračnu uzbunu, na njih uvijek možeš računati”, reče stariji ugledavši vrećice koje su ležale na drvenoj klupici školskog igrališta popularno zvanog ”školsko”.
”Ali ne vidim nikog, izgleda da su već otišli, zausti pripravnik”.
”E tu se ti mali grdno varaš, oni ti se s nama vole igrati skrivača”.
”Ne razumijem gospodine naredniče”.
”Što ne razumiješ?”.
”Pa kako očekuju da se s njima igramo skrivača, ovako dok smo na dužnosti. Nije valjda da se toliko drogiraju?”.
”Ijaoo, ma ne doslovno mali, nemoj bit budala!”, narednik je jedva dočekao da njegov maloprijašnji izlet u glupost bude poput klina izbijen novom velikom glupošću, kojoj, srećom, ovaj put nije on autor.
”Skrivaju se ptičice, ali stari mačak zna kamo se skrivaju ptičice, jel tako?”, rekao je narednik, a mladac nije imao pojma da li na to odgovoriti ili ne. Taman kad je htio reći: ”Znam, na drvetu!”, pregrizao je usnicu jer ako su pustinje isto što i savana onda se i ptičice sigurno skrivaju na mjestu koje mu na prvu nikad ne bi palo na pamet. Zamišljao je najnevjerojatnija mjesta za ptičice poput dubokih lokava vode, školskih učionica, kontejnera i slično.
Zakoračili su na igralište poput predatora koji se šulja ka žrtvi, pazeći da ih ne oda neki nagli pokret ili pucanje izdajničkih grančica. Što bi se reklo, hodali su ko po jajima, zvjerinjajući oko sebe ne bi li ugledali kakvu spodobu s dugom kosom ili u šiljke složenom irokezom, kako se skriva iza ugla, čuči iza grma ili bježi preko ograde. Došli su do školske klupice uz rub nogometnog igrališta. U najlonskim vrećicama ocrtavale su se boce. ”Ova tišina je preglasna, osjećam da su tu negdje”, reče narednik, a mladca prođu trnci od pomisli da mu mentor osim velikog iskustva posjeduje i nadnaravne sposobnosti. Došlo mu je da zaplače nad činjenicom da on vidi samo napušteno mjesto za vikend cuganje. ”Vidi mali, u ovoj vrećici je još pola litre Razuma (najjeftinijeg bijelog vina) i bočica fante.
Nema šanse da bi otišli dok nisu sve popili”, važno kao da je riječ o vrhunskom detektivskom otkriću, saopći svom učeniku narednik.
”Ali gdje su?”, upita pripravnik, siguran u smislenost svog pitanja pa je ono zazvučalo kao da je bila potrebna velika koncentracija i promišljenost da se postavi. U tom času s obližnjeg se drveta uz lom granja stropošta mladi panker kojem se nes(p)retno okliznula noga dok se pokušavao uspeti na više mjesto. ”Šta je mamlaz, dovoljno si sazrio pa padneš s drveta, ha? Bez brige, sad ćemo mi tebe ubrati”, prišao mu je narednik dok se ovaj previjao od bolova u koljenu i psovao majku i neke religijske persone. Tu foru dovoljnog sazrijevanja narednik je pamtio još od djetinjstva kad je, kradući trešnje, ljosnuo na travu leđima i prestravljen od šoka morao slušati zajedljive reakcije domaćina.
Naravno, to mlađem kolegi ne bi priznao ni u ludilu jer mu je znatno draže bilo pred njim ispasti originalan i dosjetljiv u tako delikatnoj, čak akcionoj situaciji. ”Sad će on nama u maricu, ko ptičica u krletku”, pripravnik se osokolio i pretjerao s reakcijom nošen na valu nastupa svojeg pretpostavljenog koji se kiselo nasmiješio, znajući da je mlađi kolega svoju foru, za razliku od njega, najvjerojatnije smislio na licu mjesta. Da se bolje osjeća odlučio ga je odmah podbosti zbog sadržaja. ”Ajde, mali smanji doživljaj, ne možeš nekog privest za padanje s drveta, kakav ti je to sad prekršaj?” Pa, možemo napisati reciiimo da nas je pokušao zaskočiti iz zasjede?” ”Mali, imaš mašte, ali ne i pameti“, narednik
je bio presretan što već drugi put ima pokriće kolegu prekrstiti za glupana. Za vrijeme dok su raspravljali o problematici pada s drveta, kao da se radi o temi od nacionalne važnosti, mladi je panker bio na rubu odluke da im šmugne u mrak, ali se ipak nije odvažio na taj potez. Dva pajdaša s kojima je dijelio drvo čekali su kraj diskusije, znajući da narednik vrlo dobro zna gdje se nalaze. Bio je to mali igrokaz nastao kroz godine čestih susreta. Oni se prave da on ne zna gdje su, placebo efektom podižući razinu adrenalina koji sve čini dodatno zabavnim, a on se pravi da ne samo da ne zna gdje su, već i da ne zna da oni znaju da on zna gdje su. Milina od igre između dva pola zakona, onog koji ga krši i onog koji ga vrši, no sve na kraju u sivoj zoni svrši… nastavit će se…
