Nakon što sam prošlog četvrtka predstavio Daria Drvodelića samo od sebe postavilo se pitanje: „I što sad, ostati na tom jednom predstavljanju ili krenuti dalje?“ S obzirom da mi je i dosadašnji ritam od jedne kratke priče/pjesme tjedno već priličan izazov malko sam ustuknuo u strahu da neću moći isporučivati i jedno predstavljanje i jedan tekst tjedno, barem ne na onom nivou na kojem bih htio raditi. Urednik M.Ž. (muško žensko inicijalan) skinuo mi je teret s nejakih pleća rekavši da predstavljanja mogu biti i sporadična. Ufff dobro je, pomislio sam i osjetio jaku bol u lijevom nožnom palcu – to mi je na njega pao kamen sa srca. Kako sam pronašao Petru? Ona je samu sebe pronašla ostavivši komentar pod jednim od mojih prijašnjih tekstova na facebook-u. U njenim riječima osjetio sam želju da se i sama okuša u pisanju, da nekome predstavi ono što radi, a što skromno zove „škrabotinama“. Kako sam u tom trenu bio friško saznao za navedeni tjedni Frikov bonus ponudio sam joj suradnju na koju je, na moje olakšanje, odmah veselo pristala rekavši da joj je ovo najljepši poklon za Dan žena (eto da i ja nekog usrećim za blagdane). U tekstu kojeg mi je poslala iskreno je iznijela svoja zapažanja o današnjem stanju, da ne kažem sranju, ljudske komunikacije i odnosa koji su do te mjere zahladili da pružaju čvrst otpor navodnom globalnom zatopljenju. Iz Petrinih rečenica može se naslutiti da u ljudima i dalje žive dobra stara toplina i dječja neiskvarenost, ali ih se oni, većinski, boje pokazati da ne ispadnu smiješni, slabi ili čudni. Dakle, zloba, udaljavanje i hladnoća nisu nužno prirodno stanje stvari već možda samo reakcija na maćehinski postavljen društveni sustav u koji smo svi (u)bačeni. Da bi se neke negativne pojave počele rješavati prvo ih treba prihvatiti kao problem. To je možda i najteži dio – priznati da se ima problem. Petra, nasreću, s tim nema problem i nesebično nudi neka, tako jednostavna, a očito, tako teška rješenja…
BALONI – (autorica: Petra Matić)
Što se dogodilo? Kada su stvari krenule nizbrdo? Kad smo postali baloni u odnosima sa svojim najdražima? Kad smo počeli bezglavo kao guma napunjena helijem sudjelovati u vlastitom životu i komunikaciji s ljudima? Kao da smo tu, ali svaki oblik vibracije nas pomiče i ne znamo jesmo li tu ili smo pali u crnu rupu zaborava gleda naših vlastitih osjećaja i prisutnosti.
Sama se suočavam s ovim oblikom defekta, a vidim da se mnogi bore s bivanjem u sadašnjosti i proživljavanjem trenutaka u trenutku. Pogubljenost i nemogućnost probavljanja trenutnih događaja i osjećaja čine mi se sveprisutnima.
Počela sam osjećati odsutnost topline u razgovorima i druženjima s najboljim prijateljicama. Mislila sam da sam sama u tome, da me jebu hormoni i šora popratno ludilo kad sam pukla jednoj od njih, ali sam u tom trenutku, i neko vrijeme iza toga, od većine dobila povratnu informaciju koja potvrđuje moje jade.
Zašto nam se to dogodilo? Kako smo došle do točke da su nam razgovori površni i priča nebitna? Ovo je samo jedna situacija kao jedan primjer zatvorenosti i rešetki koje su se počele gomilati oko naših srca i utrobe.
Primjećujem da živimo u grču. S napetošću oko cijelog vlastitog bića i strahom od otvaranja prema sebi i prema drugima. Umjesto da pričamo o idejama, snovima, planovima, stvarima koje su nam fitilj dobrog raspoloženja, razgovor se svodi na to tko je zbog čega umoran/ljut/negativan i slične nevaljale gluposti koje, ne da nas neće oplemeniti i učiniti nam život ljepšim i vedrijim, nego će nas, dapače, zakopati još duplje, bliže krticama i njihovom crnom podzemlju. Općenito, svi nekako previše spominju probleme u zadnje vrijeme. Čast iznimkama s kojima je komunicirati, manje-više, uvijek šareni lunapark. Veselo, uzbudljivo i sadržajno. Ako problem zaista postoji, slažem se da ga treba iznijeti, zatražiti eventualni savjet, ukratko probati naći zajednički način za njegovo rješavanje, ali ne više od toga. Ne secirati, analizirati, drviti po istome, iznova prepričavati jedno te iste situacije, misleći da će tako nestati, jer neće, ili time, u manjku kvalitetnih ideja za razgovor, „popuniti“ vrijeme. Najgora opcija.
Čini mi se da (p)ostajemo grubi i osorni misleći da ćemo se na taj način zaštiti, a zapravo se samo još više gubimo i udaljavamo. Previše smo kruti jer želimo ispasti opasni i jaki da ne bi nekome palo na pamet da nas povrijedi ili pak radimo to jer smo već povrijeđeni, a na taj način gubimo toplinu i dodir s bitnim, iskonskim i dobrim. Ono što ja mislim je da u ovakvim situacijama i kriznim trenutcima ne smijemo odustati niti jedni od drugih niti od kvalitete zajednički provedenog vremena. Svi mi imamo uspone i padove, fizičke i psihičke. Jedan dan nas treba motivirati, drugi dan smo motivatori. I sukladno tome, naši odnosi moraju i trebaju funkcionirati. Povući će ona/onaj kojemu umna i tjelesna snaga u tom trenutku to dopuštaju. Vjerujem da će se svemir pobrinuti za ravnotežu samo ako postoji naša volja i želja da opstanemo i ostanemo jedni s drugima dobri. I ako izvadimo glavu iz balona.
Najbitnije je otvoriti srce i bez straha od, možda, sprdanja ili neprihvaćanja, izreći i podijeliti postojeće ideje i misli te vjerovati u sebe i svoje namjere. Ako su dobre, osjetit će se i prelijevati pozitivno na druge. Isto tako, trebamo biti otvorena uma i dozvoliti drugome da nas oplemeni, razvedri i učini boljima. Prihvatiti tuđu ideju, koja se možda u trenutku ne čini nama bliska, začepiti si gubicu i ponekad smiriti strast negodovanja u sebi. Slušati, čuti, dati priliku i reći.
