Imali smo dogovor. Medo i ja. Smijem koristiti njegovu staru Škodu vikendima, zauzvrat plaćam cugu/e kad i ako se sretnemo u našim turnejama po birtijama i klubovima. On ju se bojao voziti jer je bio friško položio vozački i osjećao se još dosta nesigurno za volanom. Tu i tamo bih mu, zauzvrat što mi prepušta svoj auto, glumio neslužbenog vozača – posebno kad bi ovaj imao u planu večernji pohod na Jarun koji smo tih godina obojica voljeli pohoditi – posebice Aquarius. Kako sam znao dobar dio njegove ekipe bilo bi mi to dobrodošlo osvježenje od druženja s mojom “matičnom” škvadrom. Kasnije mi je Medina postala matičnija od prvobitno matične, ali to je već tema za drugu priču…
…Vozio sam tu ocvalu, ali dobrodošlu Škodu, iako nisam imao vozačku u to vrijeme – tj. bila je istekla, a ja sam bio lijen obnoviti ju. Znam da nije uputno i pametno ovako se potencijalno retroaktivno inkriminirati putem javnog medija, ali, čujte, da mi je poslanje uvijek i prije svega biti promišljen i mudar ne bih se ni bavio pisanjem. Naprosto, nekako sam, ponajviše na bazi intuicije i sračunatog minimalnog rizika predmnijevao da će me mimoići noćni susreti s policijskim patrolama i za divno čudo bio sam u pravu. S druge pak strane Škodilak je imao ubrzanje od 0 – 60 km/h(jer 100 km/h nije ni mogao ići) nekih 5 i po minuta – dakle ako bi krenuli iz Gorice negdje kod Mlake bi ga uspjeli postići navedenu brzinu, ali samo pod pretpostavkom da niste puno stajali po semaforima. Murjaci bi mi se eventualno smijali da me negdje iz prikrajka promatraju:
“Pusti ovog, što ćemo ga zaustavljat kad već skoro da stoji!”, rekao bi jedan plavac drugom negdje na onim manje vidljivim mjestima uz prometnice, koja vole birati za uhođenje neopreznih vozača.
Ta stara Škoda bila je toliko spora da bi mi vozači ZET linije 268 katkad blicali i nabijali mi se na dupe da se maknem – i to u desnoj liniji, zamislite samo.
Jednom prilikom, pri povratku s Jaruna, bilo je vjerojatno oko 4 ujutro, Medo je procijenio kako bi ipak, unatoč njegovoj nespretnoj, ali zato nesigurnoj vožnji, po ekipu (5 veselih pijanih mužjaka) bilo znatno pogubnije da ih kući vozim ja no on. Ovako će, tvrdio je, biti sigurnije za sve. I tako, otisnuli smo se u tu, pokazat će se, nezaboravnu avanturu.
Njen klimaks je upravo moment po kojem je naslovljen ovaj tekst. Evo ti nas na Remetinečkom rotoru, jurimo 35 km/h jer Škoda ne može brže iako je obogaćena za 5 konja. Cijelim putem, a što ćemo drugo, prcamo Medu i njegove vozačke “vještine”. Na starom Remetinečkom rotoru ni iskusnijim vozačima nije uvijek bilo lako pogoditi kad i gdje se odvojiti na cestu prema Velesajmu, a tek Medi…
Sav u tremi, kao da nastupa ma Hipodromu pred milijunskim auditorijem, stisnut, zgrčen i lako pokolebljiv – što nas je dodatno poticalo da ga zadirkujemo i dajemo mu krive naputke kamo da nas vozi, priuštio nam je neviđeni show iz kojeg smo jedva izvukli živu glavu. Nije ono što mislite, nismo bili na rubu sudara već smo umalo umrli od smijeha.
Ulazi Medo na rotor, već se sav trese od nervoze pred taj okršaj s, pokazat će se, ipak nadmoćnim “protivnikom”. Moli nas da se stišamo jer se mora dobro koncentrirati. Pazite, vi ne možete zamisliti koliko je glasna provala našeg smijeha bila na to. On se, jadan, naivno pokušao nadglasavati s nama u želji da još jednom naglasi potrebu da se dobro koncentrira na zadatak koji je pred njim. I evo ga, svi ga napeto, gotovo u nekoj svečanosti iščekujemo – to skretanje u pravcu Velesajma. Medo, možeš ti to – bodrimo ga u sebi, on je sav ozbiljan, pažljiv, maksimalno usredotočen i urnebesno nabijen na volan, puls tisuću, izbečenih očiju, prati taj odvojak u desno ko predator svoj plijen, ali…pucanj u prazno. Ne samo da nije skrenuo već nije ponudio ni naznačicu mogućeg pomicanja volana, ma ni milimetra. Sav zajapuren u licu, raspizđen, s graškom znoja na čelu – kao da se sprema na boksački meč s Godzilom, a ne na puko skretanje na cesti. Mi smo bili gotovi – zaraza neprekidnog smijeha bila je posađena i instantno pustila korijen. Idemo u drugi krug. Tu će uspjeti. Navijamo za njega na sav glas: “Medo, Medo, Medo!” Trese se auto. Ni Dinamo nema takvu zaglušnu, fanatičnu podršku s tribina. U neviđenoj napetosti iščekujemo opet to presudno skretanje i on ga opet, u neviđenom grču, usredotočen do neba, promaši! Ajme majko, drugi put! Ulazimo u treći!
“Čovječe ovoliko krugova rade samo maratonci oko stadiona!”, dobaci Fran.
“Medo je ultramaratonac” dodam.
“Što je ovo, ringišpil za odrasle?”, oglasi se i Ivo.
“Samo za odrasle. Jebote što je ovo – lik skamenjeno drži taj volan – ko da nas vozi kip!”, procijedi Mišo sa suvozačkog sjedala. To je ujedno zadnje što je itko od prisutnih uspio procijediti kroz zube. Od tada svaki je dah bio presudan i nije ga, ni blizu, bilo na razbacivanje. Koliko smo u prvim krugovima navijali da opet promaši izlazak iz kruga – jer bilo je nadnaravno zabavno, toliko smo sad navijali da konačno pogodi izlaz jer nismo više bili sigurni hoćemo li preživjeti ulazak u sljedeći krug – toliko nam je ponestajalo zraka od smijeha.
Dobro nam je, čak štoviše, urnebesno nam je. Hoću reći dobro nam je, ali nije nam dobro. Vrhunac smijalačkog zadovoljstva katkad može ozbiljno ugroziti čovjekovo zdravlje. Stisnuti ko sardine na zadnjem sjedištu, sljubljeni jedni uz druge, s rukama stišćući tuđa ramena, sinhronizirali smo nekontrolirano trzanje od konstantnih napada smijalice. U krajnjem nedostatku mogućnosti da udahnem ogledavao sam se, već pomalo u panici, pokazuje li nečije lice slične probleme akutnog nedostatka kisika. Mišići na licu boljeli su gotovo nesnosno od konstantnog grča kojem su bili izloženi. Molim se u sebi da Medo pogodi sretanje – da me spasi!
Ali njegova, iz kruga u krug, sve jača agonija na licu ne dopušta mom osobnom vragu da se smiri i odahne. Na naše i ne preveliko iznenađenje, umjesto da skrene Medo i 4. put odgađa skretanje. Ovaj put, po prvi put!, čak je napravio stanovit trzaj ramenom, ali volan ni da (se) mrvicu pomakne u desno, a kamoli da učini potrebni luk. Kao da je u rukama držao sudbinu čitavog čovječanstva koje mora obraniti od nametljivih uljeza tj. drugih autiju kojih, istinu za volju, i nema tako puno, ali njihovo prisustvo itekako utječe na Medine odluke – vrše, sudeći po njegovom izrazu lica, nesnosan pritisak. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani, držao se mantre ulazeći u počasni 5. krug. Da kojim slučajem nosim krunicu, premda nisam neki vjernik, vjerujte izmolio bih ju. Totalno, neprekinuto sladostrašće smijeha miješalo se s totalnom agonijom i krajnje neizvjeisnim ishodom u pogledu održanja životnih funkcija. Čekali smo taj sudbonosni momenat ko navijači Chicago Bullsa zadnji Jordanov šut. I…..zabio ga je sa sirenom ljudi moji, do danja današnjeg smo mu zahvalni što nam je spasio živote.
Imao je pravo. Bolje da ja ne vozim. Ispalo je ovako sigurnije.
“Dečki kam vas vozim, doma il?”, slavodobitno će Medo.
“Vozi nas na Hitnu, dobro će nam doć infuzija!”, procijedio sam, jedva…
