Sale je šetuckao, dangubio, žicario i svoje dane, sve nalik jedan drugom, provodio po kladionicama, lokalnim birtijama i klupicama pred zgradom. To je bio čitav njegov svijet s kojim se bio savršeno stopio, ne poput životinje u vizualnom smislu (premda mu je lice bilo posivjelo baš kao i olinjale fasade stare zgrade u kojoj je živio), već svojevrsnom mentalnom mimikrijom. Posebno se to očitovalo u birtiji točno pod prozorom njegove sobe u kojoj poput kakvog grotesknog djeteta živi već 40 godina. Vješto je ovladao s dva, tri različita bazična pristupa, koje, ovisno o tipu žrtve, koristi da na kraju, iako počerak razgovora nije išao u tom smjeru, izmami čašćenje pićem. Uz to prvak je u tome da ispijanje jedne kave ili pive rastegne na par sati. Također, odavno je naviknuo na sram koji ga još uvijek donekle obuzima kad je primoran žicati stare poznanike ili prijatelje. Bitnije mu je dočepati se par kuna nego zadržati ponos no začudno, da bi pred samim sobom zadržao zadnje trunke dostojanstva, čini to na osobito gospodski način tj. kao da se radi o nečem na što je samo danas primoran, a sutra će već vratiti s kamatama. Pritom sjaji sjajem djeteta koje te umilno pita: “Nećeš mi valjda uskratiti igranje ovom igračkom, pa nije uopće skupa”.
Već godinama više nije onaj lik za kakvog su ga godinama držali pa čemu da se trudi stvarati o sebi kakvu bolju sliku u koju nitko ionako ne bi povjerovao. Svi kažu da je na kvasinu otišao zbog nesretne ljubavi, izgubio kontakt s realnošću i zbog učestalih šizofreničnih epizoda brzo završio na svakodnevnoj turi tableta koje ga održavaju u poluvegetativnom stanju. U prvoj fazi svijet je promatrao s ciničnim smješkom, manijakalno pokušavajući i druge povući sa sobom na dno na kojem se našao, a onda vremenom, bivajući sve odsutnijim gospodarom svoje kuće, taj smijeh bivao je sve topliji (premda ne do kraja lišen ljigavosti), ali uz obilati nedostatak autorskog štiha.
Gledajući ga s prozora nakon što je navečer stigao kući poslije nevjerojatno napornog i izluđujućeg radnog dana u kojem obaveze nisu prestajale, računalni programer Domagoj, oženjen i s dvoje djece, koji je Saleta poznavao od malih nogu, poželio je biti na njegovu mjestu, lišen odgovornosti za bilo što drugo osim da ujutro, ako baš hoće – ustane i besciljno protegne svoje postojanje po gradu, zagledan u vrhove zgrada, zagledan u samog sebe, saznavajući (kakve li egzotične privilegije) kad koji penzić voli otići u šetnju, gdje su golubovima omiljena okupljališta u rane podnevne sate, koje to nove igre igraju balavci po dječjim vrtićima, i koja se vrtićka teta njima doista najviše bavi kad nije izložena pogledima roditelja koji su došli ostaviti ili podići djecu. Koje li je još, naoko beznačajne, tajne ovog mjesta mogao znati, a koje su njemu zbog suludog ritma življenja potpuno nedostupne?
Sale je mogao znati sve tajne jutra i ranih poslijepodnevnih sati, isječke dana koji su njemu, činilo mu se, ako ne računamo vikende, oteti sve do mirovine u kojoj će možda već biti prestar za sve one aktivnosti kojima bi se sada rado posvećivao kad bi imao više vremena i preostale snage. No što ako bi svi ti oduzeti dijelovi dana koji se sad doimlju poput vremenskih oaza, jednom kad bi stajali na raspolaganju izgubili sav taj sjaj koji on sad vidi u njima? Uznemirila ga je ta pomisao. Što ako susjed nad čijim životom i vremenom sad slini također ne može cijeniti ono što ima baš zato što to ima? Ipak, nije ga to omelo da promatra koliko energije i šarma Sale ulaže da užica 4 kune od jednog poznanika. Nije mu promaklo olakšanje i radost kad ih je užicao. Očito sad već ima dovoljno za pivu koju, rekli smo, znalački zna rastegnuti na par sati, znajući da sve dok čaša nije prazna konobar nema pokriće gledati ga ispod oka zato što je još tu.
Što ako i Sale ovako mašta o njegovom obiteljskom životu i svojem promašenom životu? Lakše je tuđi život voljeti sa strane, pomislio je i bacio pogled na svoju kćer koja je majci pomagala pripremati palačinke. Sve je opet bilo na mjestu i činilo se kako treba. Sva ova moja žrtva za obitelj – ima to smisla, nije samo mislio već i osjećao mir. Objekt njegove maloprijašnje fascinacije rasplinuo se poput dima cigarete u zraku…
… Saletovo je ludilo već dugo savršen bijeg od bilo koje konstruktivne radinosti. Doživotno na grbači starcima, a kad oni odu na drugi svijet mlađa će sestra svojom crkavicom pomoći da oboje ne crknu.
Liježući u krevet Domagoj je razmišljao u što se pretvorio taj lik koji mu je bio dječački idol, talent za sve sportove, spačke i fakinarije, lik koji se isticao među vršnjacima, u kog su se svi klinci bilu ugledali i koji je, mada je bio mangup, bio omiljen i kod starijih zbog neodoljive duhovitosti što je pratila sve njegove nepodopštine. Odrastao i odgojen za jedan, a primoran živjeti u sasvim drukčijem sustavu i vremenu, možda jednostavno nije bio napravljen za ovakav svijet…
