„Magla svuda, magla oko nas“, sneno je pjevušio lovac Rade, odvrčući ručicu slavine za vodu nad bijelim, po sredini napuklim umivaonikom. Poput školarca koji stalno odgađa ustajanje za još pet, pa još pet minuta, oklijevao je s umivanjem znajući koliko je voda mrzla. „Tako mi i treba kad spavam poslijepodne. Poslije tog čovjek nije za niš. Ako me ovo ne razbudi, ne znam šta će, ova voda ima efekt ko turska kava“, rekao je i namignuo svojim lovačkim psima, brak jazavčarima, pred kojima nikad nije imao dojam da priča sam sa sobom. Čak vjeruje da dobar dio toga što im govori oni razumiju na neki svoj, pseći, način. Skutreni u uglu drvene lovačke kućice nadomak šume, psi su ga znatiželjno promatrali dok se zapljuskivao, pa moglo bi se reći, tekućim ledom. Nakon što se dobro stresao, poput psa koji je netom izašao iz vode, otvorio je stari škripavi ormar i s vješalice skinuo i na goli trup navukao stari vojni džemper. „S ovim bi mogao i u Sibir“, reče. „Hoćeš da i tebe malo razbudim Pek?“, krenuo je prema bližem cucku, hineći da će ga poprskati još uvijek mokrim rukama. Pek je ustuknuo i mašući repom zalajao na svog gazdu. Bila je to u isto vrijeme spremnost da bude pošprican ledenom vodom, ali i stav da mu to i nije baš po volji. Drugi pas, Dugi, pridružio se lajanju, no, za razliku od Peka, isključivo iz protesta spram mogućeg polijevanja. „Dugi, ti si u prošlom životu bio mačka“, Rade je pred životinju iznio svoju vidovnjačku procjenu. Volio je svoje pse više od većine ljudi jer su, po njegovoj procjeni, bili bolji od većine ljudi. Beskrajno su odani, uvijek spremni na druženje i akciju, a i često ga nasmijavaju svojim psećim budalaštinama. Uvijek je jedva čekao skloniti se s njima od svih, ovdje usred zimom okovane šume. Osim toga, bio je to savršen alibi da malo pobjegne od žene, djece i obaveza koje idu uz obiteljski život.
„Dečki, vrijeme je za jednog tustog veprića. Već mjesecima samo fazanima mastimo brk. Večeras je puna mjesečina, idealno za lov“, zausti Rade nakon što je navukao zelene čizme, uzeo pušku, municiju i u ranac dodao termosicu punu vruće kave. Premda je meso vepra spadalo u njegove najdraže delicije ono što ga je ipak najviše gonilo bilo je nadmudrivanje s plijenom, adrenalin lova. Pustio je jazavčare van pa su se zajedno uputili dobro poznatim šipražjem.
Nije išao na slijepo. Zna on dobro gdje bi divlje svinje po prilici mogle biti i koja polja koriste za prijelaze u svojim čestim migracijama u potrazi za hranom. Treba izbjegavati te prijelaze jer svinje detektiraju vruć mirisni trag čovjeka i satima nakon što onuda prođe. Ove godine još nije pravo zazimilo pa se odlučio na taktiku čeke. Što se druge opcije tiče, a to je progon, nju prakticira samo kad je u društvu drugih lovaca.
Jučer negdje oko podneva, pazeći iz kojeg smjera puše vjetar – da osjetljivim svinjskim njuškama slučajno ne najavi svoj dolazak – s kanticom nafte i četkom otišao je do poveće, gustim raslinjem skrivene, kaljuže ili ti svinjskih toplica, kako ih voli zvati i počeo slikati tehnikom – nafta na drvetu. „Srećom pa je zima tako blaga da kaljuže opstaju“, razmišljao je tijekom svog specifičnog likovnog pohoda. „Divlje svinje, baš kao i auti, rado idu na naftu“ kod kuće je često poučavao svog maloljetnog sina, planiranog nasljednika u lovu. „Posebno zimi kad je šumski menu znatno oskudniji nego na proljeće, svinje u očaju nerijetko navale na koru, a ovoj začinjenoj naftom ne mogu odoljeti, posebno ako je hrastovina u pitanju, kužiš sine?“..
..Psi su kaskali, neumorno njuškajući po smrznutoj zemlji. Već su bili navikli češljati teren u potrazi za bilo kakvim životinjskim tragom. No ovaj put gazda ih je zauzdavao uz svoju nogu. Bio je ovo sasvim drugi pristup od progona, psima znatno zamorniji, uključivao je puno strpljenja na koje su bili utrenirani, no koje im nije bilo u krvi. Noć je nezadrživo prodirala, praćena velikim srebrnim okom što je sjalo na horizontu. Tama kao da se lijepila za lice. Zrak je bivao sve svježiji, a magla se tiho omotavala oko rubova šume. Večernja rosa prodirala je u nosnice. „Samo da u blizini čeke opet ne bude mravinjak, pojest će mi jajca do jutra ti mali perverznjaci“, sjetio se Rade svog zadnjeg iskustva na čeki…
Zalazili su u sve dublje šumske predjele, daleko od utabanih staza. Bilo je još petnaestak minuta srednje brzog hoda do mjesta gdje je Rade bacio naftni mamac. Tišinu noćne šume prekidalo je glasanje ćuka. „Eh, što nisam pjesnik da opišem ljepotu ovog paralelnog svemira u kojem vladaju sasvim drugačije zakonitosti od onih koje nudi carstvo asfalta. Sve što mogu smisliti je – još tisuću i dva metra do obitavališta vepra“, zabavljao se Rade dječjoj rimom. Sve gušće raslinje tražilo je sve veću koncentraciju na svaki sljedeći korak. Bili su već sasvim blizu strateškog mjesta sa kojeg je, ako treba i čitavu noć il dvije, Rade bio spreman čekati na svog kapitalca…
Nastavit će se…
