Moj poznanik Zvonko, čiji je hobi astronomija, nije nikakav glupan. Dapače, moglo bi se reći da je bistar mladić, ali (neki kažu da se ono prije – ali – ne uzima ozbiljno u obzir, ali to ovaj put nije slučaj) malko je zakinut da stvari sagledava iz onih kutova koji nisu njegov primarni smjer interesa. Znam, mnogi bi se mogli pronaći u toj definiciji, možda i ja, no Zvonko – definitivno. To je osobina koja je stvorena za ovakve scenarije…
…Pokazuje mi teleskop koji je odlučio kupiti na Njuškalu za 2 i po soma kuna. Pitam ga na koja je sazviježđa najviše orijentiran. Kaže – na Veneru.
„Nizinski ili brežuljkasti predjeli“, prcam ga.
„Brežuljkasti“, priznaje.
Reko: „Buraz, pa za to ti je dovoljan i dalekozor.“
“Dobra, dobra”, kimao je kiselo glavom, ne baš presretan što sam ga tako ulovio na krivoj nozi. U pokušaju da me pridobije na svoju stranu rekne:
“Ali stvarno, ti ne znaš koliko sam ja navučen na Veneru, to je jedan totalno neistraženi teritorij.”
“Posebno za djevce poput tebe”, i dalje ne da nisam mogao ozbiljno shvatiti tu njegovu strast već mi je bilo potpuno nejasno kako mu nije jasno da ta njegova opsesija budi više no vesele asocijacije. Bio sam odlučio tu njegovu Veneru poistovjetiti sa ženom i gotovo. Nisam se tome mogao oduprijeti.
“Ne, al’ stvarno, da samo znaš kakve se sve tamo stvari događaju, puno je zanimljivih činjenica.”
“Kao naprimjer?”, pretvaram se da sam znatiželjan, a u biti samo čekam da ga navučem na tanak led.
“Pa na njoj jedan dan traje kao cijela godina.”
“To mi se ne uklapa baš.”
“Zašto?”
“Pa obično kad sam u doticaju s nečim veneričnim – godina mi traje kao dan.”
“Ha?”
“Ček kaj nisi skužio foru?”
“Ahaaa, kužim”, rekao je nekako neuvjerljivo, ali nisam ga htio još gnjaviti i s provjerom njegove inteligencije. Bit će mi dovoljno da mu i dalje miniram svaki pokušaj ozbiljnog uvida u astronomske fakte.
Svim je silama želio pronaći neki podatak vezan uz Veneru nad kojim bi me zamislio i zagušio moju potrebu za ismijavanjem. Doduše činio sam to dobronamjerno, više fore radi nego da iz njega pravim budalu, ne ostavljajući mu preveliki prostor za ljutnju. Činio sam to u prihvatljivom stilu, ajmo reći. No, bili smo u potpunom kontra ritmu. On je uporno želio da prestanem raditi show iz njegovog hobija promatranja galaksije ili ti svemirskog voajerstva (kako sam ga nazvao), a ja nikako nisam želio da on prestane sa tim svojim ozbiljnim opisima koji me tjeraju na neozbiljnost koja me tako beskrajno zabavlja.
„E Zvonko“, persiram ga, sad već malo i zločesto – znajući da bi na tren mogao povjerovati da mijenjam ploču, a onda mu naglo raspršujem tu kratkotrajnu iluziju (znam, malo sadistički).
„Reci, u koje si sve Venerine tajne penetrirao svojim teleskopom?“
Nije zapravo uopće toliko bila bitna ta njegova opsesija Venerom. Taj je planet ženskog imena, reklo bi se, bio kolateralna žrtva. Dakle, nije sadržaj bio taj koji mi je bio nepodnošljiv pa sam ga zato morao konstantno izvrtati u smjeru zafrkancije. Ma jok, samo nisam mogao podnijeti tu njegovu, ni najmanjom naznakom idejnosti oplemenjenu, činjeničnost. To me ubijalo, ta gola, stroga činjeničnost, kao potpuno odsustvo bilo kojeg drugog duha osim onog štrebersko-ponavljačkog, a koji u našim školama tako dobro, a kod mene tako loše prolazi. Realno, njegove su opaske o Veneri bile kao da mi čita vijesti. A vijesti, to nikad nisam mogao podnijeti, još od kad sam bio mali. Uz to što su mi bile odbojne, mislio sam da nisam još dovoljno pametan i odrastao da shvatim o čemu pričaju svi ti političari, a kad sam narastao – shvatio sam da je moj djetinji instinkt bio dovoljan da me zaštiti od pizdarija. I što drugo (normalan) čovjek može dok sluša vijesti nego da iz njih pravi satiru, izvrgava ih ruglu, ta to je nužna samoobrana protiv nepodnošljive suhoparnosti i nekritičnosti koji iz njih zrače. A kako li je samo cvjetao u naivnoj nadi da će mi njegova sljedeća spektakularna informacija
promijenit stav, pripitomiti me.
„Stari, jadan me već na sućut lovi, valjda očekujući da će me ovo „stari“ smekšati, da ću se smilovati.
“Postoje faze kad joj se izduže polarni vrhovi do kojih ne može prodrijeti sunčeva svjetlost pa izgleda kao da strše s planeta – ta se neobična pojava zove Venerini rogovi.”
„Nije to ništa neobično, Venera je mnogima nabila rogove i nabijat će.“
Kako li su samo gasnule njegove oči kad je shvatio da ama ništa od mojeg oduševljenja njegovim hobijem neće biti i kako li je samo bio u krivu u svojem razočarenju da mi neistraženi dijelovi naše galaksije nikako nisu zanimljivi. Nije mi bila nezanimljiva galaksija već manjak njegove spremnosti da kao netko tko tako minuciozno promatra daleka sazviježđa ne može sebi ni milimetar zagledati pod kožu u potrazi za privremenim odmakom od ustaljenog kuta gledanja. Taj višak jave i apsolutni manjak sna – to mi je bilo malo bolesno. Gotovo kao neki duhovni hendikep. Kao Venerično oboljenje koje sam pokušao (neuspješno) zaliječiti.
Naivno je, a tko zna možda i za samog sebe, ne toliko da mene preobrati, ispucao svoju zadnju poučnu tvrdnju:
„Gore je tako vruće, pravi pakao.“
„Kao i svaka žena koju bi takao.“
I tako je to unedogled išlo, ljudi moji…
