Odlučio sam malo prošetati prije večerašnjeg „najluđeg“ izlaska u godini. Da već dugo ne živim u ovoj zemlji po zvukovima koji dopiru s ulica rekao bih da je ratno stanje. Taman što sam izašao iz ulaza, nešto je grunulo na pločniku, tako snažno da me udarni val detonacije odbacio dva metra unazad. Pao sam na svog malog susjeda, djetešce od kojih pet godina koje je uz svojeg tatu stajalo na ulaznim stepenicama. Počeo sam se skrušeno ispričivati i milovati malog po glavi jer mi je stvarno bio užasan neuodnjak, no čitavo sam vrijeme imao sam neki čudan osjećaj jer mali uopće nije izgledao prestravljeno, dapače smješkao se. Kad smo obojica ustali mali monstrumčić je progovorio: „Tata jesam ti rekao da je bolje da uzmemo ove crvene, puno bolje gruvaju od zelenih. „Đizus krajst!“, pomislio sam i brže bolje, dok još malom nisam zviznuo zaušnjak i, zgrožen modernom pedagogijom, krenuo prema pločnika,. Nisam napravio dva koraka kadli začujem zlokobno zviždanje – poput onog u ratnim filmovima kad je granata već u silaznoj putanji, a nitko ne zna gdje će pasti. Prekrio sam glavu rukama i u smrtnom strahu ščućurio se uz brezu, odbrojavajući možda i svoje posljednje sekunde. Taman kad je na noćnom nebu počeo pljuštati vatromet pored mene su prošle dvije nožice u crvenim štiklicama, tako suvereno, generalski, gotovo lebdeći u svojoj mladoj božanstvenoj samodopadnosti. Nositeljica štikli pogledala me prezirno, kao crva nedostojnog njenog prisustva i odmarširala u nepoznatom pravcu. Ona ide na tulum gdje će sve što ima pimpek sliniti na nju cijelu noć i nije ju briga što sam čućeći poslužio kao meta dvama balavcima koji su s balkona na metar ispred mene bacili dvije pirotice nakon čije eksplozije sam tako trznuo da mi se ukočio vrat i glava ostala pod 90 stupnjeva tako da sam dobro vidio samo na desno i nešto malo naprijed, ako bi baš odlučio naprezati lijevo oko. Podigao sam pogled prema njima,a oni su, ludo se smijuljeći, s balkona nakratko pobjeli u stan čekajući da se udaljim. Jebote, ovak se valjda osjećaju osuđeni na streljanje, prolazilo mi je glavom dok sam prolazio gradom. Detonacije u daljini, detonacije u blizini, puškaranja pojedinačna i rafalna, pljušte iznad mene nepoznati projektili, ja se molim bože mili, ovo je noć u kojoj grad ne spava – tuče se iz svih raspoloživih sredstava!
Opsada je u tijeku, premda još odolijeva Velika Gorica bi mogla pasti, petvoriti se u ruševinu, u biti ni ne treba joj vanjski neprijatelj, uništit će sama sebe, iznutra. Tko će koga ako ne svoj svoga. Tko želi preživjeti možda najbolje da se večeras uputi u najbliže atomsko sklonište, opreza nikad dosta, mislim si dok se kući vraćam po šljem i pancirku jer što je sigurno, sigurno je. U kutu dnevne sobe ugledao sam viteško željezno odijelo i buzdovan, suvenire koje je moj pra pra pra pra pra pra pra pra pra pra pra pra ćukundeda donio iz Španjolske u doba dok je moj kolega Cervantes još hodio njome i pisao o Don Quijote-u. Premda potpuno prekriven željeznim oklopom koji ima petsto kila i dalje mi nije bilo svejedno. Što ako mi s neko prozora neki nadobudni tikvan zafitilji zapaljenu piroticu ravno kroz vizir za oči? Onda sam stvarno najebo jer nema šanse da je na vrijeme izbacim iz ovog tenka kojeg sam navukao na sebe. Zveckao sam praznim ulicama (normalno kad su svi doma i ciljaju mene, pokretnu metu) u potrazi za zaklonom, za mojim svetim gralom – da budem slikovitiji kad već naličim na viteza Parcifala. Čovječe pa mogao bi unovčiti ovu ideju, zabavljala me ideja smišljanja novogodišnje reklame: Kupite naša novogodišnja vitez odijela. Pouzdano štite od svih vrsta aktiviranih petardi, puščanog zrnja, ručnih bombi, pa čak i mina.
Grad je postao ratna zona. Kvartovi kao da se natječu u prikazivanju svog bojnog arsenala. Bogme naši su stanovi pravi tajni vojni magazini. Kakve državne vojne parade – to je čisti kič naspram proslava novih godina – one su the real thing. Podižem pogled na trgu Stjepana Radića i ne vjerujem svojim očima. Moguće je da mi se priviđa jer ovo odijelo je toliko teško i tako mi je pod njim vruće da haluciniram od dehidriracije i iznemoglosti. Sigurno mi se priviđa jer nema šanse da su na onaj balkončić dva sinovca upravo iznijela haubicu. Njihov stari se dovikuje s nekim frajerom s druge strane trga koji je na svoj balkon izvukao minobacač. Da se malo natječu i provesele, sjete starih dana. Stari stoji u vojnom odijelu, ozbiljan i nekako uzvišen, diže ruku na čelo na vojni pozdrav i zapovijeda im kratko i rezolutno: „Nišani! Pali!“ Sinovi bezpogovorno izvršavaju naredbu. Gruva haubica, a topovsko tane zaustavlja se na vrhu toplaninog dimnjaka koji se ruši ko kula od karata. „Vuhuuu, kakav pogodak, bravo sinovi, bravo!! Neće nam više imat zbog čega naplaćivat grijanje te gradske krvopije, imamo mi dosta deka i šatorskih krila, šta će nam oni!!“, viče PTSP – ovac i dijelo fajfove sinovima koji sjaje od ponosa. Iz sobe mu odjekuje narodnjak „Zapalit ću pola grada“, dok mu klinci, koji već imaju grif u rukovanju teškim naoružanjem, okreću topovsku cijev u nekom novom smjeru – čini mi se pravac bina gdje neki bend upravo počinje s koncertom. Ajme majko mila! Premda na sebi imam odijelo od pola tone, trčim i ne okrećem se sine, jer mi se mladom još ne gine.
Zajebi ti izvještavanje, odlučio sam dezertirati s fronte. Kad sam se vratio natrag u kolku tolku sigurnost svoga stana uzeo sam dalekozor da se opustim vireći u tuđe stanove, u potrazi za nekom lijepom susjeda koja, polu obnažena, isprobava svoju novodišnju haljinu. Prvi stan, ništa, neka baba zuri u Duška Čurlića na telki, drugi stan – neki bračni žustro raspravlja, treći stan – starčiću kroz prozor viri nuklearna bojeva glava okrenuta ravno u mom smjeruuuuuuuuuuuuuu
Izvještavati s proslave Novih godina slično je izvještavanju s prve linije fronte. Mislim da bi mi se ko novinaru koji je prošao velika iskušenja i cijelu noć držao glavu u torbi samo da vam dočara vanjsku atmosferu najluđe noći, u budućnosti trebao odobriti beneficirani radni staž. Hvala unaprijed na razumijevanju. Živjeli ili bolje rečeno – Preživjeli!
