Plastičnom strugalicom Nikola je uklanjao debeli sloj mraza što se preko noći ulovio za šofer šajbu. Put do Ive bio je prožet jutarnjom maglom i snenim maštarenjima koja su poput strugalice uklanjala mraz sa srca nakon njihove zadnje svađe. Osjećaji su se razbuktali sve do plača kojeg je na jedvite jade susprezao u gužvi na semaforu.
“Ponekad kao da se moraš s djevojkom posvađati i privremeno ju izgubiti (biti na tankom ledu kojeg ti je tako prikladno odabrala za kaznu) da bi saznao koliko ti ona doista znači”, mislio je u sebi. Sređeni i namirisani našli su se ispred jednog hladnog haustora u kojem je zavijao vjetar, popili pretoplo pivo u obližnjoj kolodvorskoj birtiji i omamljeni pokušali umanjiti nastale tenzije…
…Uvukao se pored nje u krevet, izmoren trodnevnim nespavanjem i tahikardijama. Kupljenog plišanog medu s najtužnijim i najtoplijim očima ikad, izvukao je iza leđa i predao joj ga pun nade u pozitivan ishod. Zagrljaj koji je uslijedio iscjeljivao je, rušio pred sobom sve barijere njihovih povremenih nesuglasica i razlika u karakteru. Čim ga je nazvala Albert Nikola je predosjećao da je na dobrom putu povratka. Kao da mu se ledeni šiljak odlomio sa srca. Oči mu se zacrveniše kao da je jako napušen, a dušu mu preplavi val topline.
“Vidi, volim i ja bit sama. Ali to ne ide ovako – ne na ovaj način, s toliko drame. Ja bi htjela da je easy going, shvaćaš? I ne ostavljaj me više onako samu sa sobom.”, reče Iva.
Premda ga je poput sladoleda u ustima topila Ivina iskrena potreba za njim, Nikola nije odolio da se ne našali na svoj klasično retardirani način.
“Zašto, što fali sobu? Ako je Djed Mraz s njim zadovoljan što bi tebi falilo da malo ostaneš s njim. Evo ja ću se maknut (odglumi kao da ću izaći iz kreveta u koji sam friško zalegao).
Prije no što je uspjela reagirati ispalio je, obzirom na bezazlenu doskočicu, pretjerano samopravdavanje kojim je nastojao opravdati ili barem objasniti sve nedavne drame koje joj je priuštio:
“Te moje misli će me dokrajčit. Nikako da stanu. Ko neka zlosretna tvornička traka za proizvodnju otrova.”
“Da, pa dobro, od tog čitava planeta pati.”, odvrati mu Iva. Iako nije mislila ništa loše, Nikolinom egu nikako nije sjela usporedba njega i čitavog čovječanstva. Želio se osjećati kao original, a ne kao kopija. Želio je da njegov problem bude poseban, egzotičan, rezerviran samo za njega. Zapravo, želio je (kad ga je već smogao snage priznati) pravo na svojevrsni osobni emotivni patent (izum), dostojanstvo imanja kojeg proizlazi iz spremnosti da ga se prizna i pritom izloži vlastita ranjivost. Želio je da Iva u tome nazre rijetku snagu, a ne nešto što se može poistovjetiti sa svima drugima. Ipak, predosjetio je da pretjeruje jer se doista radi o nečemu što u današnjem crnom svijetu može za sebe reći i priznati gotovo svatko. Ipak, to ga nije priječilo da se i dalje osjeti jakim i izuzetnim na temelju nečeg što nije nikakav izuzetak.
“Pa što”, mislio je. Iz razloga što taj svoj dio, koliko god on bio poopćiv sa stanjem čovječanstva, dijeli isključivo sa svojom djevojkom, daje mu pokriće za zanesenost samim sobom.
“Naravno da ima ljudi”, rezonirao je u tišini svojih misli, “pred kojima ne smijete pokazati ni najsitniju naznaku slabosti jer će jedva dočekati da ju zloupotrijebe protiv vas, ali pred dragim osobama treba spustiti gard. Uostalom, kako ćete znati zavređuje li netko vaše potpuno povjerenje ako mu ga ne odlučite pokloniti i ogoliti se do kraja.” Nikola je instinktivno povezivao koncepte koji u tom trenutku nisu bile riječi, ali koji su možda baš zato, u tom trenu djelovali logički povezanije no što bi bili u času kad bi ih nekome pokušao objasniti. Preciznost jezičkog prikaza misli ponekad je sasvim inferiorna kristalno jasnim shvaćanjima tijela.
“Da, ma i mene muče razne crne misli Flafi.”, način na koji mu je to rekla imao je u sebi snagu utjehe koja je izbrisala maloprijašnji gorak okus usporedbe njega sa svima ostalima.
U njemu se otvori filozofska špina: “Kad netko s kim sam blizak priznaje slabosti koje i sam imam one za tren kao da nestaju to jest i dalje su tu, ali me ne muče kao što inače znaju. Čak im se sa sigurne udaljenosti smješkam, svjestan da to blaženo stanje neće predugo potrajati, ali svejedno spokojan. Da bi liječio tuđu bol svaki šaman prvo mora izliječiti sebe od te iste boli – mi smo to učinili prožeti jedno drugim. Kako je samo lijepo i rasterećujuće kad ti netko s kime podijeliš svoje mane i slabosti daruje ne samo razumijevanje bez optužbe već i priznanje vlastitih slabosti. Takve te osobe liječe, za razliku od onih koje ih također imaju, ali se toksično naslađuju u lažnoj, infantilnoj superiornosti koja nije ništa drugo do jalova (umišljena) prednost proizašla iz toga što ih ne žele priznati.
“Joj daj dosta”, Iva ga nježno prekine. “Daj mi pusu.”
Iskustvo joj je reklo da valja skrenuti temu jer će se u protivnom opet poklati oko neke glupe sitnice prije no što su se uopće snašli. Znala je iz iskustva da ima nečeg zlog, nekog podlog iskušenja što te vreba kad s nekim iz dana u dan dijeliš svoj stan, krevet, intimu, život, kad si ljudi koji se do jučer takoreći ni poznavali nisu počnu enormno značiti. Kad ne možeš više zamisliti svoje postojanje bez nekog za čije postojanje donedavno nisi niti znao. Ako prođeš onu fazu u kojoj te kod nekog odjednom sve ono što zaljubljen nisi jasno vidio počne živcirati, ako prihvatiš osobu sa svim njenim manama i vrlinama – tada za taj odnos ima šanse, mislila je dok joj je istovremeno na pameti bilo samo da se ponovno čvrsto stisnu jedno uz drugo.
Njena leđa bila su podatna i meka i Nikola ih je volio ljubiti. Jedan poljubac u lopaticu, pa malo više prema vratu i Iva se već mazno protegla poput mačkice. Njeno predavanje bilo mu je u tom času sve. Kao da su raketama međusobne topline bili lansirani u svilenu svemirsku dimenziju u kojoj ih više ne zanimaju nikakvi svjetski problemi, nikakve politike, nikakvi (izmišljeni) međusobni animoziteti i razmimoilaženja, dimenziju koja ih nježno poput bebe ljulja u svom beskrajno bezbrižnom zagrljaju u kojem su zauvijek zaštićeni.
“Jeb. me.” Za Nikolu nema većeg afrodizijaka nego kad mu to takvo nešto kaže i pogleda ga svojim caklastim, Kleopatrinim očima.
U tren oka vodili su ljubav, glasno do te mjere da je Nikola u jednom času pomislio kako ih susjedi zasigurno čuju, u nedoumici ševe li se doista ili su samo tako bezobrazni da su na najjače odvrnuli pornić.
Iva je dodala da mu je bolje da zapamti da bolje od nje nema u ovom gradu. Nije uopće bilo važno je li to istina. Za Nikolu je bila. Ništa tako ne raspiruje njegovu želju kao njena požuda za njim…
