Mailom sam izdavaču našeg zadnjeg albuma poslao vimeo link na kojem se može premijerno pogledati spot za naš novi singl “Vidova”. Uz to sam poslao i najavni tekst plus fotku 3000×3000 – sve po peesu. Prije slanja maila osobno sam putem tog linka više puta uspješno pogledao spot i, zadovoljan viđenim, u poruci režiseru Mikiju, poslao palac gore. Sve je to već uobičajeni postupak za kasniju pripremu terena: slanje singla na radije i televizije, muzičke i ine druge portale i medije, a kako bi pjesmu predstavili što širem auditoriju (čitaj – na kraju ti broj klikova pumpaju mame, bake, rodbina, žene, ljubavnice, kućni ljubimci i krišom ti sam sebi). S obzirom da zapremnina završne, nabrijane, verzije spota iznosi 6 GB ovo je skraćeni postupak da zauzeti i zatrpani urednici na hrt-u i drugim televizijama mogu brzinski pregledati materijal i odlučiti da li on svojom audio vizualnom kvalitetom udovoljava kriterijima njihovog programa. Ako je odgovor potvrdan tek im se onda šalje link na skidanje navedenog gorostasnog file-a. Zašto vam sve ovo pišem, što je tu tako zanimljivo? Pa… ništa, osim činjenice da me zaposlenik izdavačke kuće Tomi, nazvao na mobitel pola sata po zaprimljenom mailu i rekao:
“E stari, čuj poslao sam već uredniku na hrt-u onaj tvoj link”.
“E pa super, bravo, stvarno si brz”, oduševljeno ću ja.
“Gle, vidi, proslijedio sam mu link prije no što sam ga i sam pregledao i…”
“Aha, ma nema veze, stigneš ga pogledat, znam da si u gužvi, nije bed, ne moraš se zbog tog ispričavat. Sam ti pogledaj kasnije pa mi javi kaj misliš”, trčim pred rudo, a i žurim jer imam nekog posla u uredu.
“Ne, ne, vidi, već sam dobio odgovor od urednika s hrt-a. On…”
“Jebeno, tak brzo, wow i šta kaže”, opet ga prekidam usred rečenice u mahnitom iščekivanju pozitivnog odgovora.
“Kaže da ovakvo nešto još nije vidio”, zastane, valjda iz straha da ću ga opet prekinuti.
Nastavlja: “Čuj”, lagano mu podrhtava glas”napisao mi je da je dobio link, ali da na njemu nema spota“, prasne u smijeh, al kratko i nekako oprezno, potom se nakašlje – valjda iz dužne pristojnosti, a i, premda smo si već dosta dobri, nije siguran kako ću odreagirati pa, osjeti se, na jedvite jade prigušuje nagon za glasnim smijanjem pa sve skupa zvuči kao da mi potiho jeca na uho.
“Kako nema spota?”, čudim se, uvjeren da me ovaj zajebava (cerim se već i sam, a da i ne znam zašto).
“Buraz, poslali smo mu link na utakmicu američkog nogometa 2011. između momčadi Chargersa i Apachesa. Kaže ovaj – ako je ovo spot ne znam da li da ga gledam il da navijam. Nije mu baš jasno o čemu se radi”, provali u smijeh, ovog puta grohotno. Sjedim u uredu, zagledan u gomilu dosadnih spisa, srećom nemam stranku jer je njegovo smijuljenje dok mi priča na mobitel ultra zarazno i cerekam se ko zadnji kreten, glasom uzbuđene tinejđerke. Izlazim žurno iz sobe na hodnik da mi kolega i stranka – plava malićka – kojoj nešto ozbiljno i zdušno objašnjava oko njenog poslovnog plana za šetanje pasa, ne bi mislili da su mi urnebesno smiješne njene poduzetničke ideje.
Iako je ovo nešto što mi je od preče životne važnosti grcam u smijehu dok zamišljam facu tog urednika kako gleda ragbi, dvojeći jel to novi spot Mel Camina il neslana šala, genijalnost ili potpuni fijasko nesposobne gomile muzičkih retardosa. Ko u Ujevićevoj pjesmi – čelo mi se žari, vjeđe mi se pote, umirem od smijeha – o jebote.
“Napisao mi je još…”, Tomo već polako rida u slušalicu i jedva jedvice niže riječi. Prije no što će išta sljedeće reći zacičio sam poput miša (u pokušaju da se volumenski obuzdam jer oko mene sami nadrkani nezaposleni ljudi – mislit će da se smijem njihovoj muci) i suza mi oči smoči. Prolazi šefica pored mene, podiže znatiželjno obrvu. Okrećem glavu ka prozoru, da me ne vidi dok plačem.
Trebao bi se ljutit na Tomu što prije slanja nije pregledao link, al kako ću kad me smijehom iscjeljuje bolje od šamana. Doimamo se ko inspektor Clouseau i poručnik Dreyfus u onoj legendarnoj filmskoj sceni udisanja plina za cerekanje.
„Sry zove me taj urednik, nazovem te odmah“, Tomo će.
Opet me naziva i na jedvite jada, između suludih napadaja smijeha što dubinski čisti bolje od kakvog deterdženta, čupa iz sebe: “Kaže…kaže da je umro od smijeha i da je sve što je od muzike uspio čuti bilo trenerovo glasno zanovijetanje prema igračima. Veli da mu je taj glazbeni koncept zanimljiv no ujedno i podosta nerazumljiv.
“No ujedno i podosta nerazumljiv”, ponovim za njim i stanem nekontrolirano roktati ko Vesna Škare Ožbolt u onoj urnebesnoj sinhronizaciji Željka Pervana zvanoj “Kako je Lončar pao sa bicikla”.
Tomo nastavlja, ni sam ne zna(m) kako, a ja se već lagano bojim (borim) za svoj život jer zadnji put sam zrak udahnuo – ne pamtim kad.
“Moli da mu pošaljem još takvih spotova jer da je ovo pravo osvježenje i daje potpuno novu dimenziju rubrici – sport i glazba“
„Ne samo to, pazi, tko još danas gleda telku, zamisli da u Pop Rock-u puste pet minuta ragbija pod izlikom puštanja vašeg spota, ne bi nitko ni skužio…“
Grčimo se obojica u zamišljanju različitih scenarija na ovu temu i pritom si plačemo u slušalicu ko dva pederska golupčića.
„Buraz ovo liječi“, dolazim malo do daha, „znaš kaj, a da mi fakat to i napravimo, mislim sad mi se verzija tekme čini puno zanimljivija od slanja pravog spota, mislim tko bi se toga sjetio – najavit spot i onda ga i poslat – monotono, predvidljivo – užas“.
Pozdravljamo se, ulazim u ured, plava malićka zapitkuje kolegu jesu li pseće ogrlice prihvatljivi troškovi za njen poslovni plan, a ja bogove molim da mi smijeh iznutra ne izađe na van i svako malo se, kao, zagrcnem.
Tomo mi za 5 minuta šalje poruku:
Napao me Boro (direktor izdavačke kuće) da kaj radim, mislio je da dangubim gledajući utakmicu, još pritom s kolegicama umirući od smijeha. Reko sam mu – ma šefe, pregledavamo novi spot Mel Camina. Nije nam do kraja još sve jasno. Čudno je malo. Tekma američkog nogometa iz 2011. između Chargersa i Apachesa. Možda je spot konceptualan pa se pojavljuje negdje usred tekme.
“Ti to mene zajebavaš?“
“Ne šefe, evo vidite – samo sam otvorio link koji su mi poslali za pregledat stvar, al zasad samo huk s tribina i udaranje kacige u kacigu”
“Hm…svašta…šta sve neće smislit. Ovaj svijet stvarno ide u ku…”, s uzdahom i zamišljeno će Boro i teškog se koraka vrati u svoje direktorske odaje…
