Na ulici srećem svog starog poznanika Dejana. Iako je razgovor krenuo u jednom od onih klasičnih, neobično “kreativnih” smjerova vezanih uz vremenske prilike, ni sam ne znam zašto, ali jezik mi se razvezao. Bit će da sam u sebi znao da ću razgovor iskoristiti za novo Frikovanje jer inače od razgovora o vremenu bježim ko vrag od tamjana…
“Jel ti vruće Majs?”
“Da, da, uh, baš gadno.”, iz pristojnosti odgovaram, u nadi da ću izbjeći daljnja pitanja te, meni, nesnosne vrste.
“Al dobro je sve dok imaš klimu na poslu jelda?” pita me Dejan, ne odveć bistar, ali dobronamjeran mladić.
“Aha, imam, tropsku…”
“Tropsku?”, zastane u nedoumici. Namršti mu se lice. Duboko je zamišljen. Po njegovoj sljedećoj rečenici zaključim da je pokušavao dokučiti je li već negdje čuo za tu marku klime.
“Znači tropska ha. Nikad čuo. Ja imam Samsung.”
“Ne, ma, nemam klimu. To jest imam, ali ne radi trenutno pa ko da je i nemam, ne.”, ne želim se nisko sladiti nečijom glupošću pa mu odmah razjašnjavam situaciju.
“Ček, stvarno nemaš klimu?”, Iako se čudio što nemam klimu na poslu, činilo se da uživa što ju on na svom poslu portira ima, a ja, eto, nemam. Nije toliko mene htio poniziti koliko je očit bio ponos nad iznenadno poraslim dionicama njegovog radnog mjesta.
“Ne, ma imam, samo ekvatorijalnu.”, čekam da me još jednom isto pita pa da spomenem još neko udobno podneblje poput močvara Floride, prašuma Papue Nove Gvineje ili takvog nekog mjesta poznatog po “svježini”.
“Uh čovječe, to je zajebano.”, zaključi Dejan, važno, kao da je upravo konačno shvatio princip rada nuklearnog reaktora.
Po principu napad je najbolja obrana, odlučim se razbrljati i time smanjiti šansu da mi se postavljaju dosadna pitanja.
“Pričaj mi, danas sam mislio da ću se srušiti, a sjedio sam čovječe. Znači, vodim ti radionicu preko Teams-a. Već poslovnično, zatvaram prozore ureda da sudionici ne moraju slušaju aute i tramvaje koji buče po cesti. Nakon nekih 45 minuta ne da nema zraka u uredu nego se osjećam ko dječja glista.”
“Što dječja glista? Ahaa, skupio si se u pranju od znoja pa kao smanjio si se, shvaćam.”
“Ama jok, nego ko anaerobni organizam. Shvaćaš, nema kisika.”
“A-a, kužim.”, nije baš uvjerljiv, al’ nastavljam dalje kao da je, ne dajući mu prostor da zapitkuje. Blickrig.
“E i slabo mi došlo. Ugrijalo sunce – moja glava – usijana glava. Ne mogu dvije suvisle spojit od vrućine. Pazi, vodim te radionice već 4 godine. Stotine sam ih održao. Znam prezentaciju ko recitaciju. Da me ujutro u pola 3 nazoveš, znam ju, kužiš?”
“Ajde, nazvat ću te jednom da provjerim!”
“Ne! Ma nemoj!…Nema veze, uglavnom ko na autopilotu sam inače, govorim i skoro da i ne moram razmišljati o tome što govorim.” (Tu se jedva suzdržim da ne kažem – nešto poput tebe inače)
“Ali, u jednom času osjetim da ne mogu složiti najobičniju rečenicu. Poretardio sam od nedostatka kisika i visoke temperature. Ko da mi je mozak Mr. Jednostanični. Ispričam se “publici” ako će čuti buku jer da naprosto moram otvoriti prozor ako želim živ dočekati kraj svoje radionice. Neka žena nudi mi svoje lubenice za osvježenje. Ja joj odgovorim da mi je odmah bolje i od same pomisli na njene lubenice – tek poslije shvatim kako je to moglo malo neprikladno zazvučati.”
“Haha. Lubenice. Njene. Aha, sa štanda. Hm, hm.”, nasmije se Dejan, načinom koji je jasno sugerirao da mu ništa u vezi s paralelom njenih lubenica nije jasno.
“E i taman dođem malo sebi, ulazi dašak zraka, preživit ću ovo nekako, tješim se, a ono u ured mi ulijeće vrabac. Ni pet ni šest sletio na kompjutor i klepeće svojim pilećim krilcima.”
“Jel ti pile il vrabac uletilo?”, ko što smo rekli – Dejan nije baš bistar, ali je zato iritantno znatiželjan.
“Pilećim krilcima jer je vrabac mali pa kao, kužiš?…”
“Pa mu sunce ofurilo krila pa su ko pečena pileća? Joj sad sam ogladnio!”
“Ma ne, jao, nee. Vidi…zaboravi. Vrabac klepeće svojim vrabačkim, vrapčevim…ili kako se već zovu jebena krila od vrapca. Štajaznam. Čovječe! Uz to još i cvrkuće, a jedini čiji cvrkut moja publika očekuje je moj.”
“E, cvrkut, shvaćam. Ali što nisi rekao da im recitiraš radionicu?”
“Ma ne Dejo, Dejo, Dejo, luda idejo, kakvo recitiranje, vodim radionicu on line. No dobro, uglavnom, gledam što bih, istjeriv’o vrapca – đavla malog ili da nastavim pričati u nadi da će ovaj izletjeti natrag kroz prozor. A ovaj se rascvrkutao ko da je na pozornici. Uzbuđena ptičica. Taman se ispričavam uzvanicima da mi je ptica u sobi i da malko pričekaju da nekako riješim taj problem, a ovaj mi se isere po tipkovnici, obilato ko da je suri orao, a ne ptičica. Instinktivno zamahnem da odalamim drsku ptičurinu, promašim ju i potepem monitor tako da je na pod pao. A pazi nisam zvuk utišao i svi su čuli gromoglasni pad i još čuju kako psujem jer su mi živci skroz otišli od vrućine. Monitor mi mrtav i ne mogu sad isključit zvučnike…
“Auu!”
“Uff, to nije sve. Za pola sata, nakon što je valjda mislila da je radionica gotova ulazi šefica i raspituje se kako je prošlo. Još doda da su danas neki ministri nazočni, ali da mi to nije htjela reći da ne bih imao tremu.”
“Eee.”
“E i pita gdje je računalo. Rek’o – u ormaru šefice. U ormaru.”
“Kolega zašto je računalo u ormaru?”
“Da me ne čuju šefice, da me ne čuju.”
“A vrabac?”
“Izletio van nakon što se iskenjo po tipkovnici, mojoj glavi i uokvirenom grbu RH.”
“Auu, po državnom grbu. Da nije taj vrabac srbin?” Ne znam je li upravo provalio foru ili je još gluplji no što sam mislio.
“Ma sigurno Dejane, sigurno, zato i ima tri prsta…”
