Kiki me nazvala oko pola 2: „Hej, kasnit ću danas, ne znam još točno koliko, zakomplicirala mi se situacija na faksu. Zeznula sam nešto s fus notama u seminarskom radu iz grčke filozofije pa sad to moram ispravljat. Inače, sam tekst je u redu“. „Ček, frajer te cima zbog toga? Kamo ide ovaj svijet ako i filozofi više pažnje pridaju formu nego sadržaju?“, rekao sam joj više iz potrebe da pokažem suosjećanje nego zato što sam doista imao problema s tim da je neki sitničavi filozofski glavonja gnjavi pukim tehnikalijama. Za razliku od nje, danas nemam apsolutno nikakvih obaveza ni planova osim toga da spavamo skupa kad se ona iz Zagreba vrati u Veliku Goricu. Od jutra sam napaljen i ne mogu ni o čem drugom razmišljati osim o konzumiranju njenog mladog, zategnutog tijela. Još je i obećala ponijeti sa sobom one svoje halteriće i štiklice. Kakvog li veselja za mene fetišistu. „Znaš da to oblačim samo za tebe“, napisala mi je u poruci kad smo završili razgovor. „Jao, kurvice“, napisao sam i poslao joj tu riječ koja inače dobro prolazi u našim intimnim trenucima, u nadi da ni sad neće naići na njenu osudu. „Samo tvoja kurvica“, odgovorila je, a ja sam mogao odahnuti. Uvijek zna reći ono što želim čuti. Toliko umješno da me katkad puca paranoja da je neiskrena i da zapravo i nije samo moja. Iz ljubomore joj ponekad, kad zaspi, znam uzeti telefon, ali nikad nemam doista snage provjeriti s kim se još, osim sa mnom, možebitno dopisuje. Ruke mi se pritom tresu od silnog uzbuđenja. Što ako se probudi i vidi me? Uz to, mislim da bi me ubilo kad bi pročitao njenu intimnu prepisku s nekim drugim. Vjerojatno mi je draže ovako, živjeti u neznanju i s relativno podnošljivim sumnjama. Previše mi je do nje stalo, a i sex nam je nevjerojatan. Ne želim to stavljati na kocku zbog svojih povremenih detektivskih apetita. Ponekad se pitam zašto se uopće brinem vara li me ili ne. Kakve li to veze ima s ljubavlju? Uzmimo u obzir najgoru opciju – zar je ne bih mogao voljeti i ako me vara? Ako je odgovor – ne, onda više volim njenu vjernost nego nju. Ako mi je stvarno draga – onakva kakva je – onda nema logike da mi to prestane biti „samo“ zato ako me prevarila. Ma to ti nema veze, prekida me unutarnji glas, pa voliš ju i, među ostalim, zbog toga što te dovoljno poštuje da ti bude vjerna ili da barem to pokuša biti. Razmišljam o tome i nastavljam s prethodnim logičkim premisama – ako je netko poslije tebe zagrizao u kolač kojeg ti najviše voliš, hoće li ti sljedeći put taj kolač biti manje ukusan? Ipak, što se osjećaja tiče znao sam da oni imaju neku svoju logiku, prilično različitu od one razumske koja se uporno gura gdje joj baš i nije mjesto.
U biti, većinu vremena ljudi nisu ljubomorni zato što ih voljena osoba doista vara već zato što se panično boje da bi (im) ona to mogla učiniti. Ne izluđuje nas toliko sam čin prevare koliko mogućnost da se on dogodi. Također, znatno češće se nerviramo kad kod partnera opazimo naklonost, sanjarenje o nekome tko nismo mi, nego zbog gotovog čina. Drugim riječima, svoj monopol nad nekim želimo i u sferi fantazije, ne samo realnosti. Nakon tihog, samotnog filozofiranja ogladnio sam ko vuk. Otvorio sam frižider, izvadio tri jaja i bacio ih na ulje. Puni želudac još mi je više raspirivao libido…
Da odvratim misli s Kiki pokušavao sam se zabaviti s bilo čime. Youtube, facebook, pa natrag na youtube… facebook po petstoti put – stotine tuđih statusa čija je osnovna svrha podsjetiti svijet da njihov autor i dalje postoji i djeluje. Čini se da se mnogi drže maxime: Čega nema na facebooku kao da se nije ni dogodilo. Stoga, požurimo potvrditi svoju egzistenciju prije no što bude kasno, prije no što netragom nestanemo. Nekoć si, da bi te javnost opazila i pridala ti pažnju, morao napisati neki roman, snimiti film, glazbeni album… Danas, da bi se postalo besmrtnikom dovoljno je imati facebook profil i gnjaviti gomilu nepoznatih prijatelja svojim blesavim statusima.
Bog ili možda točnije – vrag sexa nije mi dao mira. A da odem na neki porno sajt, obavim malo gore dolje aktivnost i tako smirim napetost? A ne, ne, Kiki mi je to strogo zabranila. „Hoću da se čuvaš za mene, rekla mi je mazno“. I kako da čovjek ne posluša takvo što? Obaralo me s nogu to što je mog monstrumčića doživljavala kao svoje privatno vlasništvo. Nema ničeg toliko sexy kao tuđa goruća želja za tobom. „Neću bejbe, ne idem na pornjavu, čuvat ću se za tebe“, pričao sam s njom u sebi. Stisnuo sam x na svim xxx stranicama i odlučio nešto pojesti. Minute su se vukle ko starice s placa. Prepone su mi gorjele, boljelo me dolje, majke mi. Morao sam nečime odvratiti misli s Kiki. Znam, idem malo prošetati. Zima se prosula čitavim gradom, pustila svoje bijele metastaze, možda tako nakratko ohladim svoje misli, užarenije od pakla.
Ijaooo, sad sam se sjetio, nemamo više kondoma. Sve smo ih potrošili na trošenje. Šaljem Kiki poruku da ih usput kupi kad se vraća s faxa. „Ne, daj ih ti uzmi, ne da mi se, već sam umorna“, stiže njen odgovor. Isuse, morat ću opet doživljavat traume. Mrzim kupovat kondome, to mi je takav neugodnjak. Kao da si ušao u dućan i naglas rekao: „Dobar dan, ja ću uskoro fukati!“ Mislim, prodavačica si ziher ne bu mislila da idem puhati balone. I ništa, ušao sam pognute glave u DM na trgu Stjepana Radića i na glavu nabacio kapuljaču da što više prikrijem svoj identitet. Znam da tu nema ničeg sramotnog, ali svijest o tome ne pomaže mi baš ništa. Propadam u zemlju od srama. Sav u grču glavu pokušavam uvući u ramena. Radim slalom među policama, kao u transu, brzo, samo da sve što brže prođe. Nemam sreće, DM je pun mušterija. Kud baš sad? Neki dan kad sam kupovao kremu za brijanje i nije bilo skoro nikog. Fakat sam baksuz. Šta je tu je, strpjet ću se u redu za blagajnu, zgrabit gumice i brže bolje pobjeći van. Još sam u košaricu natrpao pet stvari koje mi uopće ne trebaju kako bi ispalo kako sam se kondoma sjetio tek kad sam ih ugledao kraj blagajne. Oni su mi, kao, usputni, manje bitni artikl. Red sporo ide, imam osjećaj da već satima čekam. Proći će sve ovo, proći će sve ovo, mantram, mantram. Baba iza mene nalukava mi se nad košaricu i urokljivo bulji u mene. Nema ničeg kompromitirajućeg stara, mrš, mislim si u sebi. Evo me pred blagajnom. U zadnji tren munjevitim pokretom ubacujem malu četvrtastu kutijicu zbog koje se već 10 minuta preznojavam. Gospođica u bijeloj kuti raspoređuje sitniš u male crne pretince, a ja sam sav na mukama, iščekujem ključni trenutak. Šampon – piip, dezić piiip, pasta za zube piiip, sok od mrkve piiip (Isuse potrošit ću 100 kuna zbog tri kondoma). Na plavu kutijicu Durexa prodavačica prislanja onaj svoj sivi pištoljčić. Čekam taj spasonosni piiip koji označava da je cijena detektirana. Ali ništa, nikakvog zvuka. Pokušava ponovo. Ništa. Treći put! Ništa! Ma nije moguće. Iza mene mušterije nestrpljivo cupkaju na nogama. Gomila ljudi čeka na svoj red na blagajni. Molim u sebi da prodavačica ne napravi ono što će na moj užas upravo učiniti. Pogledom ju molećivo stišavam, ali ona se iz petnih žila prodere: „Božicaaaaa, koja je šifra za kondome, ove s lubrikantom!!? Odlično, sad svi u dućanu znaju po što sam došao i što ću uskoro raditi. Mission acomplished.
