Posebno je to valjda slučaj u danima neposredno nakon odležane ne baš bezazlene bolesti, konkretno upale pluća, da se čovjek i dalje, koliko može, štiti, pazi i ne izlaže nekim mjestima i uvjetima koji bi mu mogli nanovo pogoršati stanje koje se konačno popravilo u odnosu na ono prijašnje stanje, da ne kažem sranje. Naprosto, nisam u birtiju, čak ni u onu svoju najobožavaniju (odaziva se na nadimak DD) ušao punih mjesec dana u času kad ovo pišem. Uračunao sam u to i dane bolovanja dakako. Mora da mi je to osobni rekord, ako ne računamo pandemijske dane kad neposjećivanje ugostiteljskih objekata nije za uzrok imalo osobnu već volju zakona. Neću u zadimljene prostore do daljnjeg – osim ako me baš neka viša sila natjera. Toliko sam se zaljubio u činjenicu da mogu ponovno, koliko toliko, neometano disati, da kanim riskiranje tog neprijepornog užitka, skrivenog iza najosnovnije biološke potrebe, svesti na minimum.
Kako mi je i kondicija pala nisam baš nešto razmišljao ni o planinarenju – dapače još do prije par dana takvo što bih smatrao nemogućom misijom. Dakle, samo i ako postanem Tom Cruise dolazi u obzir. I onda me čika Ž. pretvorio u Tom Cruise-a. Jednostavno ne znam reći NE tom čovjeku. Srećom pa ne traži ništa nemoralno od mene.
Da skratim – zacrtano odredište je Japetić. Mogu vam reći – jedno od najugodnijih planinarskih iskustava ikad. Sasvim bezbrižna putešestvija tijekom koje smo prošli dobrih 10 km većinski strmog terena. Par je prednosti vezanih uz odabir ove planinske rute – osim što je dosta blizu – dakle nema duge vožnje autom kao kad npr. za destinaciju odaberete južni Velebit, te je značajno manje posjećena planinarska staza u odnosu na primjerice Sljeme što doprinosi opuštenijem ugođaju i penjanju tijekom kojeg ne morate ponavljat “Dan” “Bok”, ko na tekućoj traci jer se naprosto gotovo s nikim ne mimoilazite. Tome doduše doprinosi i moment kad promašite označenu stazu, ali ajde nećemo sad cjepidlačiti. Eto, da kojim slučajem pišem planinarski vodič za one sklonije samotnijem putovanju preporučio bih odbijanje suradnje s jasno označenim markacijama.
Ono što sam primijetio kod planinarenja jest to da čovjek, premda neprijeporno gubi dah prilikom težih uspona, teško može zatvoriti gubicu. Svjež zrak, priroda, bajkoviti vidikovci, dobro društvo i sve bolja vibracija uzrokovana kretanjem i povećanjem nadmorske visine, jednostavno tjeraju čovjeka na veselo brbljanje. Što će jadan – maknuo se konačno iz grada, od autiju, buke i žurbe, osluškuje ptičice i žuborenje obližnjeg potočića, miriši šumu, gleda procvjetale proplanke i drevne stijene, hoda oslobođen uobičajenih tereta i ne može, a da se ne pretvori opet u razdraganog tinejđera koji bezbrižno laprda o čemu god mu se prohtije. Dakako planinarenje je osim bezbrižne zajebancije koju automatski potiče katkad i mjesto za uranjanje u ozbiljnije teme.
Ž. me upitao nešto što je potaknulo moj monolog, pače ekspertizu o…hm…piletu…
“Zašto mi se ovo događa? Kažem, u prenesenom značenju naravno, pile je prešlo cestu, a netko mi odgovori – pile je prešlo cestu! Znači od više ljudi sam to doživio u zadnjih par tjedana. Ne znam zašto privlačim takve situacije, jel to nešto u meni, u njima, u svima, što?”
Premda mi na prvu to pitanje nije djelovalo ultra zanimljivo, kad sam malo bolje razmislio otvorilo se more mogućih razloga i počeo sam jako uživati u detektivskom pristupu istima.
“Ljudi ponekad, posebno kad iskorače iz konvencionalnog moda promišljanja, imaju neku svoju sasvim individualnu, suptilnu subjektivnu logiku razumijevanja kombinatorike tuđih misli pretočenih u riječi. Ako dodamo da oni koje slušaju nerijetko ne oslikaju najpreciznije misao koje su glasnici, tu nastaje vrlo plodno tlo za nesporazum. Iz tog je razloga ono što je tebi sasvim očito ponavljanje tvojih riječi njima svojevrsna nadogradnja onog što su čuli. Jednostavno su te krivo interpretirali. Nekad je za to dovoljna jedna neprecizna riječ, slog, čak veznik! Doduše u ovoj tvojoj prispodobi, kad bolje razmislim nije bilo ničeg nepreciznog ili odveć otvorenog različitim tumačenjima.”
“Pa no, to i ja mislim.”
“He al’ zapravo možda sam i na dobrom tragu jer ti si mi rekao metaforu, a ne konkretan primjer tako da…možda je tu doista bilo neke zavrzlame semantičke prirode.” Priroda je zašumjela kad sam izgovorio njeno ime. Valjda mi je davala znak da zašutim no bilo je kasno. Bio sam navijen do kraja.
Još dok sam govorio o prvom jedan mi je drugi, značajno jednostavniji i vjerojatniji razlog zaokupio misli. Kako sam ga uopće mogao previdjeti odnosno ne spomenuti ga na prvom mjestu..
..”Ponekad se ljudi isključe, odlutaju mislima i da te ne bi uvrijedili činjenicom da te nisu koncentrirano slušali bubnu nešto (u ovom slučaju ponavljanje tvoje fraze) što, na njihovu žalost, samo potvrđuje činjenicu koju su željeli prikriti, a to je da nisu pozorno slušali.”
“Da, vidiš, nisam o tome razmišljao. Tražio sam neke dublje razloge tamo gdje ih možda nema.”, odvrati Ž. Dahtali smo teško obojica jer smo bili usred nešto zahtjevnijeg uspona.
“He polako, nismo gotovi.”, pametovao sam dalje.
“S druge strane ti si jedan vrlo poduzetan lik. Fokusiran, žestoko usidren u sadašnjem momentu, gotovo idealni izdanak istočnjačke filozofije.”
“Haha, daj nemoj mi to pričat.” Činilo se da sam malko povrijedio njegov kršćanski ponos, ali je istovremeno uživao u onom što sluša o sebi. Nastavio sam nakon što smo se kroz granje probili u nešto gušći šumarak.
“Ne stvarno, mislim da je tvoj fokus 5 puta jači od prosječnog. Možda to nisi imao ko klinac, ali si vremenom razvio prilagođavajući se povećanom opsegu posla za kojeg je bilo sve manje vremena. Uglavnom, ti kad si u nečem ti si u tom 500%. Ne mogu svi ljudi pratiti taj tempo. Barem ne cijelo vrijeme. I onda se automatski periodički isključuju. Ti nešto govoriš, uronjen si u svoj svijet do kraja, a oni su nakratko izronili i uskočili u neki svoj svijet. To ti je, ajmo reć, rat svjetova. S druge strane, znam po sebi, nekim se ljudima naprosto nikad nećemo svidjeti štogod učinili ili rekli. Oni su odlučili da ne valjamo. I onda nas ignoriraju, kritiziraju, čak ismijavaju na više ili manje očit način, napola slušaju ili uopće ne slušaju šaljući nam time poruku da nismo toliko bitni i zanimljivi koliko si utvaramo. Nije tada nikakvo čudo kad takvi ponove nešto što smo već rekli, misleći da izmišljaju nešto novo i za taj razgovor epohalno ili, još vjerojatnije, ponavljanjem daju do znanja da uživaju sprdajući se s nama.”
Da se razumijemo, nemam naviku uvijek ulaziti u ovakva objašnjavanja mogućih uzroka određenih intrapersonalnih fenomena no učinio sam to jer sam bio dojma da mi se Ž. više požalio nego postavio pitanje.
Skliznuli smo s te teme brzo kao što smo prethodni planinski klanac zamijenili novim. Ljepota prirode brzo je gušila potrebu za daljnjim filozofiranjem, a usporedo s tim sve je jači nagib uspona gušio moja bolešću ionako, ako ne ugušena, a onda dobrano prigušena pluća koja su danas dobila šansu doživjeti svoju organsku katarzicu. Ž. je taman u tom trenutku nešto pričao o katarzi ili ti pročišćenju na planinarenju, ne samo u fizičkom već i spiritualnom smislu.
Kad žive skupa žene usklade menstrualne cikluse, a nas smo dvojica osim ključnih riječi izgovorenih/pomišljenih u istom času, uskladili i korake kao da smo dvojac koji je friško napustio Legiju stranaca. Svaki je moj, posljedično i njegov korak, odzvanjao duplo. Nije se radilo o pretjerano teškoj stazi, ali da slučajno ne bi zaobišli dozu ekstremnog treninga pobrinuo se Ž. svojim ne baš savršenim očitavanjem digitalne karte.
“Bez sumnje, tehnologija GPS-a u tvojim rukama ostvaruje svoj najpuniji potencijal”, malo sam ga bocnuo, ali iz dragosti. Nije mi zamjerio, čak štoviše, punim se plućima, (ajde bar netko da to može) nasmijao mojoj glupoj fori. Doduše, valja priznati ni staza mjestimice nije baš najbolje označena, a posebice na tom ključnom raskršću gdje smo skrenuli “krivo” ili pravo – ovisi iz kojeg kuta se gleda.
Ko naručeno za dva lika koji vole nehotično zalutati. Pridržavanje službenog puta je za papke. I tako smo završili u osvajanju padine toliko strme da ju se ni divokoza ne bi posramila. “Hvala ti Ž. što si mi svojim nesebičnim krivim čitanjem karte omogućio ovo nadnaravno iskustvo ostajanja bez daha.” No taman kako sam to izgovorio primijetili smo na GPS-u da se zapravo uopće i nismo značajno udaljili od cilja zvanog planinarski dom. Bili smo paralelni uz službenu stazu koja je i nešto duža od ove naše koja je kraća, ali zato strmoglavija. Laknulo mi je i ispričao sam se Ž. što sam malo bespotrebno dramio.
Morao sam na kratko stati svakih 100 metara. Ako je friško preboljena upala pluća đavo onda je ovo čisti egzorcizam. Vrlo jak nagib bio je postojan – bez ikakvog smanjenja ili naznake “poravnavanja računa” dobrih kilometar, a i više. Put je posut lišćem po kojem vršimo nimalo umjetničko klizanje. Umri muški, pali smo poput kruški na jednom dijelu – opet usklađeni u savršenoj sinhronizaciji – disciplina – padovi na guzicu. Od toga da postanem like a rolling stone spriječilo me jedno drvo koje je zaustavilo moju kičmu od daljnjeg napredovanja niz padinu. Ž. se ko na crtiću naslagao na mene. Hvala ti Ž. što si plemenito prislonio svoje tijelo puno kinetičke energije uz moje da se ne bih osjećao usamljeno u tom stropoštavanju. Pred sam kraj strmoglavog i ubitačno napornog uspona koji je dobrano testirao moju izdržljivost i volju pitao sam Ž. što želi da mu ostavim ako se ne uspijem uzverati.
“Tvoju kolekciju Zagora!, ali niš od toga, popet ćeš se ti, znam ja.”
Neću vam lagati, znao je iz mene izvući zadnji atom snage, bodrivši me kad mi je bilo zbilja teško. Znam da glupo zvuči jer se penjemo po Plešivici, a ne po Himalaji, ali obzirom na moje fizičko stanje i nevjerojatno upornu, konstantnu strminu, vjerujte, ne pretjerujem previše.
Noge su mi već klecale ko onim nesretnicima iz horor filmova koje s hladnim oružjem ganja maskirani manijak. I onda kraaaaj – uzverali smo se do planinarskog doma u kojeg sam pogledao poput Parcifala koji se našao oči u oči sa Svetim gralom.
Fotkamo se, malo mi i široki horizont, malo široki horizont sam, očaravajući vidikovac briše svu moju maloprijašnju patnju. Doduše Ž. je na fotkama nasmiješeni maneken, a ja polumrtvi, iscijeđeni starac s prevelikim trbuhom.
No dobro, nije patnja negativna stvar ako ste mazohist poput mene. No pain no gain – rekli bi amerikanci. Već nakon 5 minuta kad sam se malo dobio preplavljuje me blagotvorna zadovoljština postignutim. Opet volim Ž.-a.
Vani za drvenim stolovima sjede par manjih grupica, što obiteljske, što prijateljske što kombinacija to dvoje. Odlučujemo da je za moja plućica bolje da se sklonimo unutra jer prilično puše, a mi smo još prilično znojni. Papica je bogomdana, ma izvrsna. Maznuli smo pikantni gulaš od vrganja uz domaći kukuruzni kruh i dvije porcije salate od bijelog kupusa. Nekako sam se suzdržao od pive jer ipak sam i dalje u tom svom nekom nadobudnom projektu smanjivanja škembe. To vam obično ide ovak – propustim pivu, ali zato doma riješim veliku čokoladu s rižom pa se onda čudim zašto u tragovima vidim vlastiti pimpek dok pišam iza drveta…
…Žicam Ž. da nogometnu loptu koju je našao usred šume i koju smo po uzoru na film “Brodolom života” s Tom Hanks-om u glavnoj ulozi, nazvali Wilson zakotura niz dugu padinu kojom je započelo naše spuštanje. Nerado se odvojio od svog novog prijatelja no morao je popustiti jer sam poput razmaženog derišta bio neumoljiv u želji da vidim loptin, pardon Wilsonov spust. Uvjerio sam Ž. da ćemo ga pokupiti tamo gdje stane no nismo računali da Wilson podosta naginje desno, pa nam je, u potpunosti zaobišavši srednju liniju koju smo planirao, brzinski izašao iz vidokruga izgubivši se negdje u gustoj strmoj šumi koja se protezala s desne strane padine.
“Evo vidiš, sad sam ga izgubio zbog tebe!”, požali se Ž.
“Ajde, ajde, tako je valjda i trebalo biti. Ovdje mu je dom, imat će sigurno zanimljiviji život izložen brojnim vremenskim uvjetima i elementima nego da skuplja prašinu odbačen i zaboravljen negdje u kutu tvoje sobe. Uostalom, tko zna, možda kao rekvizit sudjeluje u zečjoj nogometnoj ligi. Nikad ne znaš. Što bi sad zečevi radili. Kako bi kratili svoje vrijeme?”
“A ne znam, zečevi su, sigurno bi brzo nešto smislili.”
“Daj pogledaj zid ove kuće.”, Ž. konačno prebolijeva svog izgubljenog okruglog frenda. Na tom zidu su bile poslagane ogromne pile, manje pile, noževi, ogromni čavli, srpovi, kuke, sjekire, čelične mreže, žice… Djelovalo je više no zastrašujuće. Ko iz filma „Krivo skretanje“.
“Ideš čovječe, pa ovo je ko reklama na seoski inkvizicijski turizam”, dobacim.
“Već vidim parolu: Dođite i rješite se nepotrebnih dijelova tijela. Nešto kao ekstremni oblik liposukcije. Tipa prevelik želudac – odrežu ti pola trupa”, odvrati Ž.
“To mi više zvuči ko amputacijska kirurgija.”
“Pa no…to ti dođe na isto…”
