Mislim da sam pomalo zaljubljen u jednu ženu iz trafike…kad bolje razmislim to je mali dućan – tako ga naime zove moja mama, a „mama ipak zna najbolje“, što slavodobitno zaključuje i Nina Badrić u jednoj od svojih pjesama. Malo sam pripit dok ovo pišem i trebalo mi je nekih 5 pokušaja da točno napišem riječ slavodobitno. Najdraža netočna verzija te riječi bila mi je slabofobitno. Pitate se, dakako, čemu sad ovaj nebitni upad, potpuno nevezan uz započetu temu. Vjerujte da sam i sam ostao zatečen. Nisam uopće bio spreman na to iznenadno skretanje. Pomalo bojažljivo podižem pogled i samog sebe promatram sa stanovitom dozom nevjerice. Kao i svakog drugog manijaka, izbjegavam ga gledati ravno u oči da ne bih izazvao još gorljiviju reakciju. Moram priznati da nisam siguran koji od nas dvojice sad nastavlja s ovim tekstom.
Nije li, uostalom, život upravo takav? (paralelom vas pokušavam lukavo navesti da nastavite s čitanjem) – neprestano isprekidavan međusobno (ne)povezanim fragmentima koji na kraju, u najboljem slučaju, tvore nedorečenu cjelinu? Pa baš i nije? Ok, nije li život jedna linija koja neprestano skakuće s lijeva na desno, naprijed – nazad i prema svim mogućim kombinacijama navedenih smjerova, a da pritom najveći postotak tih promjena pravca kretanja nismo mogli ni naslutiti? Pa možda ipak – da? Može, zadovoljit ću se s tim.
Ona je plava, ima fantastično zategnuto tijelo i volio bi da voli kad dođem nešto kupiti (k)od nje. Mali se dućan nalazi nekih 30 metara nizvodno od moje zgrade. Veslajući pločnikom kući, često razmišljam što bih mogao otići kupiti, a da ne ispadne sumnjivo, da ne skuži kako je moja kupovina samo paravan da je malo skeniram. Nekad sjednem u kafić tik do dućančića i malko pričekam. Baš nikad me ne iznevjeri. Uvijek ima pokoja pivica na dnu frižidera koju treba malo pomaknuti ulijevo kako bi simetrija udaljenosti između boca bila postojana. Kako tada samo požudno promatram obrise njenih oblina. Nikad to ne radi ni predugo ni prekratko. Taman toliko dugo da uzbudi i potakne na maštanje, taman toliko kratko da nestrpljivo iščekuješ da sve to skupa ponovi. U tim trenucima me činjenica da ta žena nije moja pakleno razdire, čupa mi utrobu i pohotno ju gricka baš kao što bi i ja grickao…
Kao da igramo tu malu igru u kojoj ona uživa u tome da mi suptilno otkriva svoje tjelesne čari. Hrani ju moja tiha požuda čije dokaze lako pronalazi u mojim virkanjima preko ruba novina. Da ne govorim o gepardski brzim, ali ipak preočitim skretanjima pogleda čim opazim da je svjesna mojeg promatranja. Uvjeren sam da je nemoguće ne primijetiti da je svaki moj pokret izmanipuliran potrebom da ostavim dojam frajera koji ju uopće ne primjećuje. Što mi drugo preostaje? Ako joj uletim sad, nakon što već dvije godine kupujem kod nje, odat ću da sam papak koji joj nema muda prići. Željezo se kuje dok je vruće, odzvanja mi glavom. Ovako mi ostaje mala satisfakcija da je svojom tobožnjom nezainteresiranošću ipak ostavljam u nedoumici. Ako je već nemam zbog svoje neodlučnosti i nepoduzetnosti, barem relativno uspješno radim na tome da ona ne otkrije koliko mi je uistinu privlačna.
Otkud mi uopće iluzija da ona sa mnom igra bilo kakvu igru? Uzvraćam sam sebi protupitanjem – otkud mi iluzija da ne igra? Ima određenih naznaka. Rekla mi je da želi moje tijelo, ali ne za obdukciju. Jednom mi nije naplatila kikiriki, a taj dan je koštao stvarno zabrinjavajućih 1000 kuna. Bacila se pred mene kad je jedan okorjeli kockar iz kvarta pored police sa čokoladama izvukao osigurač iz ručne bombe. Promijenila je ton glasa i uobičajenu mimiku lica za 180 stupnjeva kad sam jednom prilikom kupovao u društvu bivše cure. Složila mi je bambus premda nije imala ni vino ni kolu. Okus je bio isti, majke mi…Ok, ok, sad za ozbač. Znam da nećete vjerovati, ali nemam neke opipljive dokaze da ona sva protrne kad se ja pojavim, ali nešto u meni mi govori da je tome ipak tako. Instinkt. Ta prečesto podcijenjena kategorija navodi me da vjerujem u obostranost doživljaja. Dobro, dobro, znam – reći ćete da naprosto uživa u tome da izluđuje kvartovskog Don Quijota – idiota. Zašto si ne bi, kad to već može, malo začinila monotoniju radne svakodnevnice. Ne košta ju ništa, a ego joj toliko cvjeta da već i pčele počinju obraćati pažnju na njega. Ima neke velike radosti u tome kad primijetimo da smo nekome privlačni. Posebno ako se radi o osobi koja je i nama lijepa. Kad osjetimo da smo nekome poželjni taj nas osjećaj katkad toliko ispunjava da nam potreba za tjelesnim odnosom polako pada u drugi plan.
Uzmimo u obzir moguće opcije njenog doživljavanja mene. Prva opcija – u gadnoj sam zabludi (zanimljiva riječ za ovaj kontekst, posebno ako se raščlani na za i bl…) tj. ona me ne „ferma“ ni 5% i još mi to saopći u facu. Ha ništa, nagrdit će mi tu dobru vibru nastalu na slutnji „dvosmjerne ceste“, ali ću i dalje poput bezopasnog voajerčića, što uostalom i jesam u ovom konkretnom slučaju, povremeno pasati oči na njoj i brijati si filmove. Druga opcija – napet sam joj, a opet baš i nisam – ok, žena je malčice ambivalentna i rastrojena, a tko danas nije? Treća opcija – luda je za mnom. Jebeno!
Kako god bilo očito mi se isplati obitavati u svojoj benignoj i nikome pretjerano štetnoj iluziji koja je za mene ionako sto puta stvarnija od bilo koje tzv. prave realnosti. Prava realnost – što je to? Tko je taj tko za nju postavlja kriterije i po kojem prav(il)u? Meni su moje iluzije katkada mnogo draže.
Kraj vam se čini malo nedorečen. Sjetite se početka teksta – nije li i život jedna prilično nedorečena priča?
AUTOR: Zlatko Majsec
