Piše: Zlatko Majsec
Bonton 21. stoljeća nije više prizor muškarca koji pušta damu da prva prođe kroz vrata restorana. Nije to više ni dizanje starijim osobama u autobusu, ljubljenje ruku, žvakanje zatvorenim ustima i držanje ruku usko skupljenih uz rebra – dok se srebrnim nožem i vilicom rezucka šnicla na tanjuru. Već je odavno te zastarjele običaje zamijenio jedan novi koji je već godinama u modi. Doživljava stalnu nadogradnju i mutira u posve neslućenim razmjerima općeg prihvaćanja. Smajlić – mali znak za veliku (globalnu) potrošnju. Naoko nešto što ne bi trebalo odveć zaokupljati našu pažnju. Pa ipak, ako ga ne stavimo na početak i kraj svake rečenice osoba s druge strane chata mogla bi se uvrijediti ili pomisliti da nismo pretjerano raspoloženi za komunikaciju s njom. Takvo što se ne tolerira jer izostanak tog veselog žutka doživljavamo kao nedostatak poštovanja prema nama.
Smajlići su toliko preplavili naše virtualne komunikacijske kanale da se čini kako ljudi uskoro neće imati pravo na nikakvu emociju/reakciju osim one pozitivne-sretne. Kako je krenulo, policija će uskoro hapsiti građane koji u javnosti odašilju lošu vibru. „Nemaš ti meni šta namrgođen gradom hodat“. I odmah lisice na ruke.
Zagledana u jednog takvog „kriminalca“ Kata će reći Mari: „Jesi vidla onog čudaka? Lik je u bedu cijeli dan, nemreš verovat. Žena ga ostavila, a on sav potonuo. Kakav monstrum.“ „Ma to sve treba u zatvor sterat, prokleti bolesnik- zločinac!“, sa smješkom će potvrditi Mara. „Lol“, ledenim izrazom lica završi Kata – zahvalna što postoji ta riječ koja čovjeku štedi energiju koju bi inače uludo trošio pravim smijanjem.
Želiš prijatelju saopćiti da ti je uginuo omiljeni kućni ljubimac – mačak Velimir, ali nemaš naviku tražiti emoticone koji iskazuju turobno raspoloženje pa automatski stavljaš onog turbo nasmijanog s debelim bijelim usminama. „Pas mater“ – opsuješ u sebi jer si stisnuo enter prije no što si ustanovio svoj idiotski odabir znaka.
Gledam stare naslove na Kronikama VG i razmišljam o mogućim konzekvencama po novinare koji su zabunom uz naslov: „Pronađen leš muškarca na jezeru Čiče“ stavili smajlića. Jbg, omaklo im se. Istovremeno su veselo čavrljali s nekim curkama pa su već bili u grifu za štancanje žutih veseljaka.
Šef lovačkog društva iz općine Cugovec Trezni na selfiju prikazuje otvoren prijelom noge koji je zadobio tijekom sezone lova na veprove. Bjelkasta kost izviruje iz desne natkoljenice, prekrivena probijenom kožom i ligamentima, a ispod piše: „’Bate vrag kaj sam se spotrgal lol lol lol ☺ ☺“… Kretenski?.. Jelda? Ha što će jadan. I on misli kako nije sad pristojno kukati oko toga. Savršena je to prilika da napravi malu senzaciju. Nije mu ni palo na pamet da nije baš ukusno takve stvari dijeliti s drugim ljudima. Nema veze, odvratnost prizora neutralizirat će smajlić. Čak je i pomalo ponosan što se ovako epski potrgao jer će shodno tome privući više pažnje. Što je par mjeseci ležanja u krevetu spram slave koju će doživjeti kad svi počnu pričati o njegovim lovačkim dogodovštinama.
Padobranac iskače iz aviona kadli shvati da je zaboravio na leđa navući padobran. Brže bolje vadi mobitel i baca selfića. Još je dovoljno visoko da uz fotku stigne napisati svoj zadnji post „Koja sam budala buahahaha ☺ ☺“. Kako se zemlja približava žali jer neće imati vremena provjeriti koliko je ljudi share-alo njegov, najluđi ikad, status.
U isto to vrijeme na dalekom, a opet bliskom istoku bombaš samoubojica nasmiješen pozira ratnom reporteru sa setom ručnih bombi iz kojih je netom izvukao osigurače. Napiši ispod „Bombastična fotka!“, zavikao je tren prije no što je postao prošlost. Bio je sretan što je u maniri američkih akcijskih junaka izvalio dobru foru u prilično zeznutom trenutku za smišljanje šali.
Sreća je danas gotovo pa nametnuto stanje. Klinci će početi misliti da nešto nije u redu s njima ako se non stop ne smiju. S obzirom da neprihvatljivo izgledaju dok spavaju, netko među njima već smišlja patent – uređajčić koji će bezbolno zatezati stjenke lica stvarajući dojam osmijeha. Ma u biti, zašto se mučiti, najbolje je odmah otići na plastičnu operaciju i napraviti od sebe Jokera. To bi moglo biti posebno efektno za cure koje imaju one dane u mjesecu – ono da ih ne gledaju čudno i stalno zapitkuju kaj im je danas. Uskoro će nas više biti strah od toga da nas ulove kad smo nesretni nego što ćemo se bojati same situacije koja bi nas mogla učiniti nesretnima. LOL.
p.s.Veliko hvala obitelji Šola
Andreji za fotkanje i odličnu kavu, Ivanu za poziranje i malom Šimunu za ustupanje svog plastičnog pištolja.
