Nemalo me zatekao naslov u jednom lokalnom mediju – “Kvar na telefonskim linijama u jednoj goričkoj knjižnici!” Zastao sam u nevjerici. Ljudi moji, krv mi se sledila u žilama. Problijedio sam ko krpa. Što sad, kako ćemo uopće to preživjeti? Slično kao i kod potresa i korone, ništa nas nije moglo na ovo pripremiti. Ajde, mislim si, ajde još da je hitna ostala bez telefonske linije – nije baš zgodno, al’ to bismo još nekako i pretrpjeli pod pretpostavkom da nismo nesretnik koji ju baš u tom času treba, ali kad jedna knjižnica ostane bez telefonske linije – trenutak je to da se svi zamislimo. Kako dalje? Kud? Može li ovaj svijet ostati onakvim kakvog smo poznavali prije kvara? Kako ćemo svoju djecu pogledati u oči ako sad ne reagiramo i prvi se ne odazovemo, ne stanemo na branik, odlučni i beskompromisni u tome da vratimo stvari u prvobitno stanje?
Jasno je da strahovito pretjerujem i da lokalni mediji nisu dužni biti nešto više od prenositelja više manje suhoparnih informacija, stavom i kritikom neutralnog svjedoka i najavljivača lokalnih zbivanja. Da, tako smo svi većinski navikli no je li to baš i gdje zapisano u kamenu? Mora li tako zauvijek ostati ili lokalni mediji kojih sam i sam dio imaju pravo na dostojanstvo jednog neovisnijeg, kvalitetnijeg, kritikom i sadržajem bogatijeg i raznovrsnijeg izvještavanja? Biste li to voljeli vidjeti? Ja osobno – bih. Hoćemo li to doživjeti u bližoj budućnosti? Vjerojatno – ne. Ipak, zašto se ne bismo tome, malo i romantičarski, ponadali. To da u lokalnim sredinama nema toliko događanja o kojima bi se pisalo djelomično može, ali i ne smije biti isključiv protuargument jer znamo i sami da se često svatko tko želi reći nešto ozbiljno, nešto što uzburkava vodu u ustajaloj baruštini najčešće mora zadovoljiti sve opskurnijim društvenim mrežama. U redu, vlasti drže te medije i ne smije se ići protiv njih jer oni imaju moć. U redu, shvaćam da se ljudi boje jer ne smiju no je li moralno opravdano zbog straha od lokalnih moćnika zauvijek držati medijsku gubicu zatvorenom?
Knjižnice su kao, što i sami znate, okosnica, kamen temeljac ove današnje civilizacije, mjesto susreta, mjesto koje pohodimo u kolonama i za koje se uvijek traži mjesto više. Čak ni u birtijama se toliko ne sjedi koliko u njima. Stoga, od preće je važnosti je da se ovaj problem čim prije riješi. Većina je ljudi danas dakako brutalno zakačena na čitanje i to što sat, dva neće moći nazvati knjižnicu da rezerviraju neki književni naslov prije no što ovaj bude razgrabljen od drugih zainteresiranih čitatelja moglo bi izazvati neviđene posljedice koje će ovi u svojoj apstinencijskoj krizi počiniti. Tko zna, netko bi se mogao popeti na krov zgrade i prijetiti da će se samozapaliti ako vlasti smjesta ne riješe problem telefonskog kvara u njihovom omiljenom kutku za čitanje.
Razlog zašto uopće pišem ovaj test je pitanje koje sam si postavio kad sam ugledao taj naslov. Čemu uopće služe lokalni mediji? Da opravdaju pare iz gradskog proračuna? Kome je još toliko važna informacija da su telefonske linije u kvaru? Nekom penzioneru koji tamo dolazi na miru prolistati Večernji list? On će tamo doći sa i bez telefona, kao i dobra većina ostalih korisnika knjižnice. Uozbiljimo se i priznajmo si – kad je itko od nas i zbog čega nazvao jednu knjižnicu? Ajde, netko je možda fulao broj pa slučajno. U redu, netko želi produžiti datum vraćanja knjige – ok – nazvat će sutra kad se linije poprave.
Da me se krivo ne shvati, osobno, kao osobi koja puno piše i promišlja o svemu i svačemu, godila bi činjenica kako je telefonski kvar u lokalnoj knjižnici vijest od velike važnosti. Bilo bi nade i da moje knjige netko tamo posuđuje i čita kad bi to bila mjesta toliko posjećena i važna da je ispravno stanje njihovih telefonskih linija stvar od najvišeg nacionalnog interesa.
Sumnjam da se nema o nečemu bitnijem pisati – mislim da su ovakve nevažne, bezopasne, naoko simpatične informacije znak da se zapravo o nečemu važnijem, po vlast opasnijem i izazovnijem ne smije pisati.
Ova “vijest” o kojoj pišem samo je sindrom ovih današnjih vremena kada su glupost, besmislenost i neukost zavladali, ne samo medijima, već i društvom općenito. Ne treba danas puno da bi se bilo popularnim. Prije si za to trebao snimiti nekakav genijalan film, snimiti fenomenalan album, napisati hvalevrijednu knjigu – danas je za popularnost dovoljno da imaš na instalirane silikone u usnama i sisama i Instagram instaliran na mobitelu. U takvoj situaciji ne treba se čuditi da ovakvo nešto “zaslužuje” biti vijest za lokalnu naslovnicu.
Većini čitatelja takve su informacije ne samo dosadne i nepotrebne već i ako su subscribani na te portale nešto što ih može samo izludjeti i zauvijek udaljiti od ideje da ikad više posjete taj medij. Tko bi ih za to mogao okriviti? Nitko s pet čistih u glavi, da vam pravo kažem.
Zamišljam agoniju novinara koji je prisiljen takvo što objaviti. Ako ima u njemu ima još trunke samopoštovanja, mora da mu je palo na pamet: “Majko mila, zar sam zbog ovog išao na studij?” S druge strane, misli si – ajde pusti, ne moram se mučiti s kritički nastrojenim tekstovima koji su daleko teži, duži i zahtjevniji, da ne kažemo opasniji od tu neke anemične informacije koju mi računaju pod još jednu objavu. A plaćica fino ide i sjeda. Tako odveć ljudski, da ne kažemo – hrvatski…
